Piše: Dina Bajramspahić

Izvor: europeanwesternbalkans.com

U 2020. godini niti jedna od šest država Zapadnog Balkana nije napredovala u procesu evropske integracije. Istina je da su sve mogle da urade više, ali ipak ovo navodi na pitanje da li sam proces „funkcioniše“ ako niko ne napreduje, a mnoge države ne napreduju godinama, decenijama. Loši potezi sa obje strane su doveli do međusobnog nepovjerenja što se odražava na reforme.

Sjećam se kako je 2014. godine negativno odjeknula izjava Žan Klod Junkera koji je, kada je izabran za predsjednika Evropske komisije, rekao da neće biti proširenja Evropske unije do 2020. godine. Reakcije sa svih strana su bile toliko oštre da je on kasnije pokušavao da ublaži tu izjavu. Međutim, evo nas u 2021. Godini, a proširenje ni sada nije nigdje na vidiku.

Njemačko predsjedavanje nije ispunilo očekivanja

Njemačko predsjedavanje Evropskom unijom, pored najbolje namjere i uloženog napora, nije uspjelo da da očekivani zamah pridruženju Jugoistočne Evrope Evropskoj uniji, već samo da te odnose spašava od ozbiljnog urušavanja. Sama ta činjenica dovoljno govori o tome koliko je problema ispod površine i koliko je otpora u državama-članicama prema ideji daljeg proširenja. Mnogo aktera u Uniji ne vjeruje da će se Balkan ikad transformisati u ozbiljne zemlje sa vladavinom prava. Sumnjaju oni u vezi sa nama, sumnjamo i mi u vezi sa njima, da će nas ikad „pustiti unutra“. U takvoj atmosferi, teško je sačuvati euro-entuzijazam. Ali to je za nas i dalje najbolji put, od svih mogućih.

Za Evropsku komisiju i Evropski parlament možemo reći da iskreno vjeruju u evropski san o zajedništvu, solidarnosti i ujedinjenoj Evropi i da aktivno rade na tome da Zapadni Balkan postane dio Unije, gdje i pripada. Međutim, istorijat odnosa pokazuje da ove institucije nemaju dovoljno snage da održe obećanja koja su dala jer države-članice EU drže odluke u svojim rukama. Sa nepravednim odlukama se nisu suočile samo Sjeverna Makedonija i Albanija, već i Kosovo, u vezi sa viznom liberalizacijom ali i Bosna i Hercegovina koja još uvijek nema čak ni status kandidata. Crna Gora i Srbija tapkaju na mjestu godinama.

Nije tajna da Francuska, Danska, Holandija, Španija, i barem još dvije tri države-članice, imaju rezervisan odnos prema ovoj temi i računaju jedna na drugu da će proces biti usporavan i otežavan. Vrhunac zastoja vidi se iz toga da na kraju 2020. godine nisu usvojeni Zaključci o procesu proširenja/Stabilizaciji i pridruživanju. Zaključci su blokirani na Ministarskom vijeću a u njima nema ničeg specijalnog i ne sadrže niti jednu pravnu obavezu – ni za EU ni za Zapadni Balkan, već više imaju motivacioni karakter i labavo održavaju vezu između Unije i nas.

Nova blokada Sjeverne Makedonije i Albanije

Iako je naš region naviknut na nekonzistentnost u sprovođenju Strategije proširenja, vijest o posljednjoj blokadi Makedonije zbog bilateralnog spora sa Bugarskom, ubrizgala je novu injekciju beznadežnosti u odnose između EU i Zapadnog Balkana. Jaka Njemačka nije uspjela da „otopi“ stav Bugarske i to jako podsjeća na tvrdoglavost Grčke koja je Makedoniju držala u blokadi cijelu deceniju. Ove odluke obiluju nerazumnošću, neracionalnošću, najviše zbog toga što otvaranje pregovora zapravo nema uopšte neki veliki značaj. Crna Gora je dobila pregovarački okvir prije osam godina i nema garancija da će ikada završiti pregovore. Pregovarački okvir je samo formalnost, prvi korak na velikom putu koji treba da prođemo, putu kojem se kraj ne vidi. S tim u vezi, očekivanje je da će nova Metodologija za pregovaranje pomoći da proces bude više suštinski i politički a ne samo tehnokratski, kakav je do sada dominatno bio. Međutim, godinu dana nakon njenog usvajanja, ona nije detaljnije razrađena niti je počela njena primjena.

Suština koja proizilazi iz blokade Sjeverne Makedonije je da svaka zemlja članica može u svakom trenutku da „izmisli“ novi kriterijum, i to takav koji nije relevantan za prirodu pregovora, koji bi morao da bude vezan za evropsku tekovinu, dobro upravljanje, vladavinu prava, ljudska prava, kvalitet demokratije. To unosi neizvjesnost, nepredvidivost u proces i narušava povjerenje. Blokiranje države-aspiranta na osnovu ad hoc pitanja, kao što su bilateralni odnosi i različito tumačenje istorije, kulture, identiteta, apsolutno nema mjesto u „politici uslovljavanja“. Osim ako postoji namjera da pregovori nikuda i ne vode.

Ovaj tekst je objavljen u okviru inicijative „Priče iz regiona” koju sprovode Res Publica i IKS, u saradnji sa PCNEN i partnerima iz Albanije (IDM), Hrvatske (Lupiga), Kosova (Sbunker), Srbije (Ne Davimo Beograd), Bosne i Hercegovine (Analiziraj.ba), Bugarske (Sega.bg), Grčke (Macropolis) i Slovenije (Had).

Mnogo „štapova“, nedovoljno „šargarepa“

Iskakanja“ iz zacrtane politike proširenja i utvrđene metodologije se dešavaju u kontinuitetu i ta činjenica prilično deprimira i demotiviše one koji rade na tome da se Zapadni Balkan transformiše u razvijenu, progresivnu sredinu. Zašto? Proces pristupanja težak i zahtjeva od našim zemalja da se mijenjaju, da se popravljaju, da se odriču svojih problematičnih praksi, da sužavaju samovolju autoritarnih lidera, a da pri tome, one zapravo s pravom sumnjaju da će za to biti pravedno nagrađene. Zapadni Balkan pregovara po najstrožim kriterijumima do sada od svih zemalja koje su postale članice a neki od njih ni same nisu usvojile sve standarde. EU treba da ima razumijevanja za tu stvarnost i da pored „štapova“ kojima kažnjava zemlje kada ne ispune zadatke, osimisli i više „šargarepi“ kojima će nagraditi države kada stvarno postižu rezultate.

Na ovaj argument nam obično neko iz EU odgovori „ali vi treba da sprovedete reforme zbog sebe“. Da, apsolutno. Međutim, svako ko to kaže, ne razumije koliko je zavodljiva moć, kao fenomen, sama po sebi, i kako je teško svojevoljno se odreći tako velike prevlasti koju imaju balkanski vlastodršci u svojim rukama. Svaka uspješna reforma je suštinski svjesno odricanje, smanjivanje koncentracije moći, uvođenje pravila, predvidljivosti, kontrole, ravnoteže, disperzija sile i vlasti.

Naravno da su reforme najvažnije za nas same, za građane i građanke, ali je isto tako činjenica da je pritisak i „potražnja“ za reformama u našim zemljama mala, nedovoljna, da svim političkim partijama svake vlasti i svake struje odgovaraju praznine u kojima mogu da ostvaraju svoje interese mimo evropskih vrijednosti. Klijentelizam i neformalne prakse su način života na Zapadnom Balkanu. Progresivne snage koje vuku naprijed u manjini svuda. To su rijetki pojedinci i grupice u medijima, civilnom društvu, dijelići partija i neformalna udruženja građana, i EU treba to da prepozna i takvim snagama pomogne time što će držati svoju riječ. Glavne reforme su mukotrpne kao ispunjavanje novogodišnjih rezolucija, koje smo lijepo isplanirali ali onda nekako i u Novoj godini sve bude isto kao prije.

Pregovori su dugi a nisu djelotvorni. To se vidi po tome što godine prolaze a napretka nema. To su znali i u EU kada su započeli rad na novoj Metodologiji. Pogrešna je, čak i besmislena pretpostavka nekih država-članica EU da što duže pregovori traju, to će zemlja biti spremnija kada jednom uđe. Iz veoma prostog razloga a to je da zemlje kojima je taj trenutak učlanjenja daleko u budućnosti, ne ulažu svoje maksimalne napore da sada odrade svoje zadatke. Kada je Junker 2014. rekao da nema proširenja, Crna Gora je istog trena umanjila svoje napore i to se odrazilo na napredak u pregovorima. Zašto raditi nešto u 2015. godini, kada nagrade neće biti još dugo? Važnije je pobijediti na izborima 2016. godine, koristeći se nezakonito državnim resursima.

Kriterijumi za napredovanje su podložni politizaciji i to ide u dva pravca – jedno je da država napreduje u procesu jer je politička odluka da tako bude, iako objektivno nije dovoljno zaslužila, a drugo da ne napreduje, isto iz političkih razloga, iako je napravila veoma važne iskorake. Loše je i jedno i drugo, za sam proces i za povjerenje.

Dok se sve ovo dešava i neprestano dobijamo nepovoljne signale za region, nove crnogorske vlasti daju izjave da postoji realna šansa da Crna Gora završi pregovore do 2025. godine, odnosno da ispuni sve obaveze do 2023. godine. Tačno je da Crna Gora dobija uvjeravanja od Brisela da, ako bude ispunila zadatke, može postati dio EU. Međutim, takva uvjeravanja su dobijale i Sjeverna Makedonija i Albanija. Takva uvjeravanja je dobijalo Kosovo u vezi sa viznom liberalizacijom. Ipak, čini da nešto ozbiljno i temeljno mora da se popravi u odnosu Unije prema Zapadnom Balkanu da bismo mogli stvarno da se nadamo željenom proširenju.

Dina Bajramspahić je istraživačica javnih politika u Institutu alternativa (IA), neprofitnoj, think-tank organizaciji. Radi na toj poziciji deset godina i u opisu posla joj je koordinacija aktivnosti IA u programskoj oblasti “Vladavina prava”, koja obuhvata reformu sektora bezbjednosti i reformu krivičnog pravosuđa. Po formalnom zanimanju je politikološkinja, specijalizovana za evropske politike. Ima prijavljenu magistarsku tezu na Fakultetu političkih nauka u Podgorici “Kontrolna funkcija Skupštine Crne Gore u oblasti bezbjednosti i odbrane”, na smjeru evroatlantske integracije. Uključena je u pristupne pregovore Crne Gore sa Evropskom unijom kao članica Radne grupe za poglavlje 23 “Pravosuđe i temeljna prava” i aktivno se bavi politikom proširenja i instrumentima EU u odnosu na region.

Pročitaj i ovo:

  • bgmetro

Metro ZA potrebe građana, a ne profit tajkuna

Pokret Ne davimo Beograd uputiće primedbe na Nacrt plana generalne regulacije šinskih sistema u Beogradu koji je na javnom uvidu. Naime, predloženi plan za metro nije u interesu građana, već isključivo tajkuna koji su zainteresovani za gradnju na livadama koje povezuje izabrana trasa. Ukoliko se već odustalo od višedecenijskog plana za prvu liniju metroa, ne sme se propustiti prilika da metro poveže najgušće naseljene oblasti grada i tako smanji gužve i ubrza kretanje kroz grad. To prema postojećem planu nije slučaj.

Nova podrška javnih ličnosti “Povelji za dobar grad” pokreta Ne davimo Beograd

Nova grupa javnih ličnosti i nezavisnih intelektualaca podržala je “Povelju za dobar grad”, pokreta Ne davimo Beograd. Podršci planu, kako da Beograd postane dobar grad za sve njegove građane, pridružili su se muzičari Branko Golubović Golub, pevač grupe Goblini i Nebojša Despotović iz benda Duboka Ilegala, zatim profesorka Srbijanka Turajlić, društveni aktivista Gordan Paunović, psihoterapeutkinja Aurelija Đan, sociološkinja Jana Šarić, aktivistkinja za ženska prava Maša Elezović i IT stručnjak Ivan Milošević. Podršku povelji dali su i pesnik Stevan Tatalović, književna prevoditeljka, novinarka i spisateljica Mirjana Ognjanović i antropološkinja Irena Molnar.