Prenosimo deo teksta iz magazina Vice koji u celosti možete pročitati ovde.

Kažu – omladina je pasivna i nezainteresovana. Samo sebi okrenuta i svojim užicima. Međutim, ovi mladi ljudi daleko su od tog opisa. Uvereni da kao volonteri stranaka mogu da promene Srbiju.

Spremni da u tom smislu dobro povuku, i reklo bi se, čak i žrtvuju, ako ništa drugo, svoje slobodno vreme, a bogami, i da se suoče i sa raznim neprijatnostima – o čemu svedoče nedavni događaji na ulicama, od pretnji, do rušenja reklamnih štandova.

Zanimalo nas je ko su ti mladi ljudi, pitali smo ih da nam objasne svoje izbore i ilustruju očekivanja.

– Ja sam ubačeni element Službe poslat sa jedinstvenim zadatkom da posmatra, uči i prouči – šali se 34-ogodišnji Stevan Banjac, aktivista Inicijative Ne davimo Beograd. Ima više razloga što šalom započinje razgovor: optužbe na račun Inicijative da su Soroševi plaćenici, njegov fizički izgled koji „nikad niko ne bi povezao sa ostatkom po malo i hipsterske ekipe“, i treći, možda i najočigledniji. Banjcu je neposredan način komunikacije u prirodi.

– Pristupio sam Ne davimo Beograd nakon protesta povodom rušenja Hercegovačke u Savamali – objašnjava koliko ga je zabolela nepravda da niko povodom ovog (zlo)čina ne reaguje. Tačnije, zabolelo ga je što „živimo u banana-državi“.

Otišao je u prostorije u Magacinu u Kraljevića Marka koje je Inicijativa tada koristila. Svi su nešto radili, pisali ili oslikavali transparente, pa se Stevan osetio beskorisnim, jer „niti ima lep rukopis, niti ume da crta“. U početku na dužnosti redara tokom demonstracija („pratiš masu i osmatraš potencijalni problem“), vremenom se iskristalisalo koji je Stevanov pravi talenat: moć ubeđivanja.

Svakom priđeš ultra-ljubazno, čak i kad te decidirano odbije, obratiš mu se otvoreno, na način koji može da razume, kaže on. Direktno, bez okolišanja, da razgovor ne bi ostao u plitkim vodama. Govor tela i ono što izlazi iz usta treba da budu jasni i sinhronizovani. Ovakvim pristupom, koji je po malo učio i od koleginice Jelene Joksimović, uz prilagođavanje svojoj naravi, kaže, uspeo je da „obrlati“ čak i izvestan broj SNS-ovaca, komunalnih policajaca, službenika u javnoj upravi… da daju potpise za kandidaturu Inicijative na predstojećim izborima.

„Obrlatiti“ nije prava reč, jer su oni to učinili sa punom svešću, uvereni Stevanovim argumentima. Među kojima je prvi da Ne davimo Beograd želi da uličnu borbu prenese u Gradsku skupštinu.

– Mi želimo da odluke idu iz naroda, a ne da se neprestano nameće sa vrha („iz centrale“) šta kome treba, a šta ne, od broja kontejnera, do mnogo važnijih stavki – tumači suštinu promena na koje Inicijativa poziva.

Ne može sa preciznošću da odgovori šta od svog angažmana očekuje u budućnosti, „jer za nas sve je ovo novo i još se razvija“.

Međutim, jedno je sigurno, kaže – Inicijativu vlast ne bi pokvarila.

– Naša najveća snaga je entuzijazam zasnovan na dobrovoljnosti, a mislim da to ostale stranke zbunjuje, a vala i obešrabruje – objašnjava Stevan ono što smatra najvećom razlikom između Inicijative i ostalih.

– Da naprosto želimo samo vlast, ušli bismo sa nekim u koaliciju, ali mi hoćemo da se stvari zbilja promene, hoćemo pravdu i jednakost za sve – zaključuje Stevan Banjac. Šta je inače po vokaciji, neće odmah da otkrije, jer bi morao da me ubije ili tako nešto. Rado se koristi citatima iz filmova.

Tako sa rezervom prihvatam njegovu identifikaciju kao „bezbednjaka“, uz očigledan potencijal da bude sve šta mu se poveri, i za šta se opredeli.

Kompletan tekst Dragane Nikoletić  možete pročitati u magazinu Vice.