Dok je tokom vikenda gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić pozirao na otvaranju brze pruge između Beograda i Subotice, teško je bilo ne primetiti ironiju. Jer, iako je snimanje organizovano na beogradskoj stanici Prokop – paradigmi urbanističke politike “SNS neimara” – pruga koja je završena nije beogradska, već ona koja spaja Novi Sad sa Suboticom. A upravo u Beogradu, u gradonačelnikovom dvorištu, železničke stanice i prigradski železnički sistem u stanju su koje je sve, samo ne reprezentativno, a gradski šinski sistemi su zadnja rupa na svirali.

Prokop, na kom se Šapić pojavio uz predsednika Vučića, otvoren je bez upotrebne dozvole. Godinama funkcioniše kao improvizovano čvorište koje prokišnjava pri svakoj jačoj kiši, bez dobrog pristupa javnom prevozu, bez dovoljno parking mesta, bez infrastrukture koja bi putnicima omogućila da odatle zaista krenu bilo gde. I dok je železnička stanica Prokop puštena u rad bez upotrebne dozvole, na železničkoj stanici Novi Beograd se gradi bez ikakve dozvole, o čemu je Zeleno-levi front u više navrata upozoravao javnost.

Ako se od Prokopa i Novog Beograda spustimo južnije, na teritoriju gradske opštine Rakovica na kojoj živim, stanje je još poraznije. Železnička stanica Rakovica, koja bi trebalo da bude centralna tačka prigradskog saobraćaja, takođe plavi čim padne jača kiša. Ona nema pristojan pristup javnom prevozu, osvetljenje ni uređeno okruženje. Stanice Kijevo i Resnik su u sličnom, zapuštenom stanju i deluje kao da su napuštene.

U isto vreme, BG Voz, jedini zaista efikasan oblik javnog prevoza koji Beograd ima, prepušten je sam sebi. Garniture su stare preko četrdeset godina, linije su retke, a odnedavno su počele su i da se ne pojavljuju po redu vožnje. Ako već postoji železnička infrastruktura koja može rasteretiti saobraćaj i povezati delove grada, zašto se ne ulaže u nju? Zašto gradnoačelniku Šapiću nije prioritet ulaganje u javni prevoz koji putnike od Rakovice do Vukovog spomenika prebaci za manje od 15 minuta? Zašto građani Resnika, Kijeva i ostatka Rakovice i dalje čekaju autobuse umesto da imaju pouzdanu i čestu železničku liniju?

Dok gradska vlast svake godine razbacuje desetine miliona evra na jednokratne populističke mere – poput novogodišnjih vaučera, koji će gradski budžet ove godine koštati 20 miliona evra – osnovna infrastruktura Beograda propada. Železničke stanice u gradu su loše povezane sa javnim prevozom: u Krnjači, Sebešu, Kijevu i Altini građani nemaju pristup vozovima, ukoliko ne koriste svoje automobile. Gotovo nijedna od stanica, naročito one na obodima grada gde bi to imalo najviše smisla, nema uređen parking prostor koji bi omogućio uvođenje sistema „parkiraj i vozi se“ (park-and-ride). Prilazi stanicama su često neobeleženi, neosvetljeni i nebezbedni – dovoljno je pogledati stanicu Pančevački most gde je teško uopšte pronaći ulaz i koja se noću pretvara u opasnu zonu. Poseban problem predstavljaju i pružni prelazi, koji su nedovoljno obeleženi, opremljeni ili uopšte ne postoje poput prelaza kod Sportskog centra Rakovica, zbog čega su pešaci, a naročito deca, izloženi svakodnevnom riziku. Umesto da rešava takve probleme, gradska vlast slavi pruge koje se završavaju stotinama kilometara od Beograda.

Organizacija javnog prevoza mora da se menja tako daljude  dovodi do železničkih stanica, a ne da ih od njih odvaja. Potrebno je više polazaka, nove garniture i bolja povezanost sa autobusima i biciklističkim stazama. Takođe, vozovi moraju da primaju i bicikliste – kao što je uobičajeno u svim evropskim gradovima koji ozbiljno shvataju održivu mobilnost.

Dok Aleksandar Šapić obilazi železnička svečana otvaranja po Srbiji, Beograd tone u šinsku infrastrukturnu zapuštenost. Gradonačelnik koji ne ume da reši ni poplavljenu stanicu u Rakovici nema pravo da ni simbolično „otvara“ prugu između Novog Sada i Subotice. I na kraju, simbolika Prokopa koji je otvoren mimo zakona, demonstrira nam jedini način na na koji ova vlast zna da gradi – ne po pravilima, već po potrebi da se pred kamerama stvori privid reda i napretka.

Pročitaj i ovo: