Piše: Vedrana Simičević

Izvor: lider.media

Cijepljenje preko reda, slaba strategija i loša komunikacija prema javnosti obilježili su prve mjesece cijepljenja i kumovali tome da je Hrvatska trenutno pri dnu EU ljestvice po postotku cijepljenog stanovništva. Dok bjesni treći val pandemije, građani frustrirano gledaju kako se u nekim gradovima već cijepe zdravi ljudi srednje dobi, dok drugdje stariji od 70 godina i dalje čekaju na poziv.

Kad je prva isporuka cjepiva protiv COVIDA-19 u ranim jutarnjim satima 26. prosinca prošle godine napokon stigla u Hrvatsku, prizor je bio pomalo antiklimaktičan – ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) Krunoslav Capak svečano je dočekao omanju kartonsku kutiju dovoljnu za skromnih 9.750 doza Pfizer/BioNTechovog Comirnaty cjepiva. Svejedno, mnogi su u tome vidjeli prvu ozbiljniju nadu da je početak kraja pandemijske noćne more zvane SARS-CoV-2 napokon tu.

Tri i pol mjeseca kasnije u Hrvatskoj ponovo rapidno rastu brojevi novozaraženih, u bolnicama je hospitalizirano gotovo dvije tisuće oboljelih od COVIDA-19, od čega je njih 170 na respiratoru, a dnevno ponovo umire i do 30 osoba uslijed teških oblika bolesti. Treći je val, čini se, u punom jeku. Tri mjeseca nakon te prve obećavajuće ranojutarnje isporuke, Hrvatska je, prema podacima Europskog centra za praćenje i kontrolu bolesti do ovog četvrtka, 8. travnja, s jednom dozom cijepila 12.6 posto stanovništva, a s dvije tek 2.9 posto.
Statistika kaže i da je do tog trenutka u Hrvatsku pristiglo 710 970 doza, a potrošeno ih je 525 328. Brzina s kojom se cijepljenje odvija, ravna otprilike brzini hrvatskih vlakova u usporedbi sa svjetskim standardima, sada daje naslutiti da je pandemijska noćna mora daleko od kraja.

Na začelju EU po brzini cijepljenja

Do 23. ožujka, primjerice, osobe starije od 60 godina, dakle one koje spadaju u rizičnu dobnu skupinu, odnosno u aktualnu drugu fazu cijepljenja dobile su 280.186 doza. Da stavimo tu brojku u kontekst, treba reći da u Hrvatskoj, po podacima iz vladinog plana cijepljenja objavljenog u prosincu, ima više od 760.000 osoba starijih od 65 godina koje nisu bile obuhvaćene prvom fazom – onom u kojoj su procijepljeni korisnici domova za stare i nemoćne osobe. Štoviše, preko pola milijuna Hrvata, po tim podacima, starije je od 70 godina. Dakle, možemo ugrubo zaključiti da druga faza cijepljenja s početkom proljeća i trećeg vala pandemije nije još bila stigla ni do „pola puta“. Cijepljenje se zadnja dva tjedna donekle ubrzalo, no druga faza je i dalje, čini se, još daleko od kraja.

Ako pitate Hrvatski zavod za javno zdravstvo, oni će odgovoriti, kao što su uostalom odgovorili i za potrebe ovog teksta, da su razlozi tako sporog procjepljivanja „znatno manje isporuke cjepiva od obećanih“ jer su „svi proizvođači podbacili s količinama koje dostavljaju“. To je, zna se već dobro, bolna istina – farmaceutske kompanije, pogotovo AstraZeneca čijeg je cjepiva Hrvatska najviše naručila, drastično kasne s isporukama prema Europskoj uniji. A Hrvatska je, poput svih drugih zemalja članica osim Mađarske, pristala da EU u njeno ime pregovora o narudžbama, podrazumijevajući ravnopravnu raspodjelu cjepiva.

No time se ne može u potpunosti objasniti zašto većina drugih EU zemalja – točnije sve osim Latvije, Bugarske i Finske, ima viši prosjek cijepljenog stanovništva. Primjerice, susjedna Slovenija s dvije je doze procijepila 6.9 posto stanovništva, a većina ostalih EU zemalja također ima najmanje dvostruki postotak potpuno cijepljenog stanovništva od Hrvatske. Na području Unije najviši postotak procijepljenosti imaju mala Malta (12.7 %) i Mađarska koja je jedina neovisno o EU naručivala cjepivo (11.3 %), no i zemlje poput Španjolske, Portugala ili Grčke procijepile su s obje doze više od 7 posto stanovništva.

Takvom odnosu snaga najvjerojatnije je kumovala prošlogodišnja odluka hrvatske vlade da najviše doza naruči upravo od AstraZenece. Tom je cjepivu dana prednost jer je, kako navode iz HZJZ-a „AstraZeneca prva s Europskom komisijom krenula u ugovaranje i tijekom ljeta 2020. godine bila najperspektivniji kandidat za dobivanje odobrenja za upotrebu u EU“. No, tijekom čitave godine Moderna i BioNtech/Pfizer predvodili su utrku za cjepiva, započevši s prvom fazom kliničkih testiranja još u ožujku, odnosno travnju. Krajem kolovoza kad je AstraZeneca nakratko zaustavila testiranja, mnogima je bilo jasno da će mRNA cjepiva vjerojatno prva stići na tržište.

Da li je više naručenih doza iz AstraZenece, kompanije koja najviše kasni u isporuci obećanih količina, u konačnici bio jedini faktor koji je utjecao na to da je Hrvatska dosad dobila manje cjepiva nego većina ostalih zemalja članica ovisno o broju stanovnika, teško je reći. Ali ukazuje na loš „pregled igre“ kod donošenja dugoročnih odluka o strategiji cijepljenja. Premijer Andrej Plenković tek je početkom travnja najavio da će slijedom odluke Europskog vijeća o pravilnoj raspodjeli Hrvatska dobiti dodatnih 747.000 doza Pfizerovog cjepiva čime bi se kompenziralo kašnjenje AstraZenece.

“Da se ne baci”

No čak i kad pesimističnu statistiku cijepljenih pripišemo potencijalno slabijem političkom utjecaju male Hrvatske u kompleksnoj dinamici navodno ravnopravne raspodjele cjepiva unutar EU, teško se može reći da se Hrvatska dobro nosi s javnozdravstvenim zadatkom cijepljenja.

Podsjetimo, nedavno se navršilo godinu dana od kad je Hrvatska, kao i mnoge druge države ušla u prvi lockdown. Vrlo brzo je postalo jasno da se pandemije nećemo riješiti tako brzo. Relativno brzo je postalo jasno i da će prva cjepiva biti dostupna početkom 2021. godine. Dakle, otprilike osam mjeseci je aktualna Vlada RH imala da pripremi jedan od najvažnijih zadataka u svom mandatu – strategiju učinkovitog cijepljenja protiv najveće javnozdravstvene pošasti od početka novog milenija. Za državu čije javno zdravstvo počiva na temeljima genijalnog Andrije Štampara (1888. – 1958.) taj zadatak trebao je biti gotovo pa rutinski. No unatoč više nego dovoljnom vremenu za pripremu prva tri pandemijska mjeseca ove godine obilježili su nespretna provedba cijepljenja, učestalo cijepljenje „preko reda“ i loše komuniciranje informacija o cjepivima i cijepljenju prema javnosti.

Tako, primjerice, prva faza cijepljenja zdravstvenih djelatnika i korisnika staračkih domova nije još ni završila, a mediji su već počeli otkrivati nevjerojatno besramne primjere cijepljenja preko reda raznoraznih političara, moćnika, pa čak i javnih dužnosnika. Dok su se Kanađani zgražavali nad primjerom bogataša koji je na prevaru cijepio sebe i suprugu, što je završilo kaznenim prijavama i javnim sramoćenjem, u Hrvatskoj se nekažnjeno odvijao pravi spektakl pandemijskog nepotizma od kojeg su besramniji bili samo bizarni izgovori. Mediji su tako najprije otkrili da se krajem siječnja preko reda cijepio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, koji je, uzgred rečeno, COVID-19 već prebolio.

Rektor je tako, navodilo se u objašnjenju, slučajno navratio zajedno sa suprugom u jednu stomatološku ordinaciju baš u trenutku kad se osoblje cijepilo, a nekim su slučajem upravo tada ostale neiskorištene dvije doze. One su pak udijeljene prigodno prisutnim supružnicima Boras, pojašnjavao je pročelnik stomatološke klinike za dnevnik.hr, „da se ne bace“. Priznao je, međutim, da se rektor prethodno „raspitivao za mogućnost cijepljenja u njihovoj ustanovi“.

Sad već kultno „da se na baci“ je postala mantra i u drugim slučajevima dužnosnika i moćnika za koje su mediji otkrili da su se cijepili preko reda kao što su šef Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović i dopredsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Zoran Gobac. Ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” i članica Kriznog stožera Alemka Markotić priznala je da je na klinici cijepila svoju majku. Ravnatelj dubrovačke bolnice Marijo Bekić cijepio je članove svoje obitelji. Preko reda se cijepio i bivši potpredsjednik vlade Slavko Linić.

Od svih javno prozvanih kršitelja propisa o cijepljenju, nitko nije snosio nikakvu odgovornost. Ne čudi stoga što mnogi Hrvati danas znaju primjere ljudi koji su cijepljeni još tijekom zime iako nisu u rizičnim skupinama. Doduše, u državi u kojoj gotovo svaki peti stanovnik „povlači vezu“ u zdravstvenim ustanovama, a „zovi čovika“ je gotovo pa normalni modus operandi koji često doslovno spašava živote, nikog više posebno ni ne iznenađuje ovaj pandemijski nepotizam.

Tekst je nastao u sklopu trećeg izdanja “Priča iz regiona” kojeg provode makedonska Res Publica i Institut za komunikacijske studije iz Skoplja u suradnji s partnerima iz Crne Gore (PCNEN), Hrtvatske (Lupiga), Kosova (Sbunker), Srbije (Ne Davimo Beograd), Bosne i Hercegovine (Analiziraj.ba) i Grčke (Macropolis), u okviru projekta “Poveži točke: poboljšanje politike kroz građansko učešće” uz podršku britanske ambasade u Skoplju.

Loša strategije raspodjele cjepiva

Daleko veći izvor frustracije građana, ali i obiteljskih liječnika je loša strategija raspodjele doza cjepiva po ambulantama. U vladinom planu cijepljenja iz prosinca prošle godine tako, između ostalog stoji, da će „svaki županijski Zavod po dospijeću cjepiva dobiti količinu proporcionalnu veličini populacije koju pokriva, te po istom principu podijeliti cjepivo liječnicima koji cijepljenje provode na tom području“. Takva strategija rezultirala je da u praksi ordinacije dobivaju količinu cjepiva neovisno o tome koliki broj korisnika iz rizičnih skupina imaju, iako se taj broj uvelike razlikuje od ordinacije do ordinacije.

Jedna od posljedica je da su mnogi liječnici uistinu prisiljeni pozivati i svoje korisnike iz nerizičnih skupina da potroše doze koje bi inače propale, dok neki drugi nisu još ni blizu procjepljivanja svoje rizične populacije. Drugim riječima, događa se da čak i unutar iste obitelji članovi u četrdesetim godinama života koji nisu u rizičnoj skupini dobiju poziv na cijepljenje prije svojih roditelja. Razlike su još veće kad se uspoređuju pojedine županije i gradovi, pa se negdje već uvelike cijepe zdravi građani srednje životne dobi, dok drugdje mnogi na pragu osamdesetih i dalje čekaju poziv.

„Svaka ordinacija se razlikuju po strukturi stanovništva. Ta statistika postoji, no očito je nitko nije pogledao“, tvrdi nam Leonardo Bressan, predsjednik Koordinacije hrvatske obiteljske medicine za Primorsko-goransku županiju, dodajući da obiteljskim liječnicima ogromna količina vremena odlazi i na obavještavanje korisnika o cijepljenju. I u HZJZ-u sami priznaju da je jedan od razloga neujednačenosti cijepljenja po gradovima i područjima „nejednak broj starijih osoba, zdravstvenih radnika, osoba s kroničnim bolestima u odnosu na broj stanovnika“.

Nije li onda logično se zapitati zašto ovaj, statistički lako provjerljiv faktor nije bio na vrijeme implementiran u strategiju? Ovaj problem se, čini se, samo produbljuje kako cijepljenje odmiče, a nesrazmjeri među pojedinim područjima postaju sve veći i očitiji, obzirom da društvene mreže vrve objavama mlađih građana koji su se cijepili i starijih koji se raspituju kako da dođu do cjepiva.

Zbunjujući sustav prijava

S pozicije građanina koji čeka cijepljenje cijeli sustav djeluje zbunjujuće – da li se prijaviti svom obiteljskom liječniku ili se upisati u nacionalni sustav putem internetske stranice koja je zaživjela tek početkom ožujka? Mnoge od onih koji su se odlučili za ovo drugo istog dana kad se ta mogućnost otvorila, dočekalo je krajem ožujka neugodno iznenađenje – tek punih 27 dana kasnije stigla je službena potvrda da su upisani u sustav. O bilo kakvim drugim detaljima budućeg termina i načina cijepljenja u ovim generički mejlovima koji su očito na isti dan poslani na tisuće adresa, nije bilo ni riječi.

Također, na službenim uputama piše da će sve osobe koje se prijave za cijepljenje biti upisane u jedinstveni popis, ali naš sugovornik, Leonardo Bressan, tvrdi da obiteljski liječnici nemaju uvid u sustav upisanih putem internet platforme.

S obzirom da se strategija cijepljenja očito mijenja „u hodu“, pa su, ako je vjerovati hrvatskom Sindikatu turizma i usluga nedavno u prioritetne skupine uvršteni i turistički djelatnici, prosječni Hrvat mlađi od 65 godina, bez ozbiljnih dijagnoza i veza u zdravstvenom sustavu s pravom pretpostavlja da bi cijepljenje mogao dočekati kao otprilike i termin za pretragu magnetskom rezonancom ili CT-om – godinu dana nakon prijave. Sve više građana ovih dana stoga razmišlja o posjetu susjednoj Srbiji, čitajući o višku cjepiva kojim se tamo nesebično časti i strance.

U međuvremenu, s novim lockdown-ima diljem Europe i sve intenzivnijom najavom tzv. Covid putovnica diljem svijeta, sve važnije postaje i pitanje na koje zasad nema dobrog odgovora – da li će stanovnici država s lošijom procijepljenosti postati diskriminirana skupinama na granicama?

Komunikacijski podbačaj

To nas dovodi do još jednog velikog problema koji od početka prati hrvatsku borbu protiv pandemije. Komunikacija poruka prema javnosti od strane nadležnih institucija kriminalno je loša. Umjesto agresivne medijske kampanje u kojoj bi s tv programa, interneta, društvenih mreža i drugih platformi oglašavanja građani neprekidno bili „bombardirani“ filmićima i grafikama koje na jednostavan način objašnjavanju što je virus, što su i zašto su potrebne preventivne mjere, kako izgledaju simptomi bolesti, što je rizik za pojedine skupine građana, cijela se komunikacija svela na Internet stranice HZJZ-a i famoznu koronavirus.hr stranicu. Umjesto da fokusirano i stručno komentiraju pojedine znanstvene aspekte pandemije, članovi Kriznog stožera vrijeme na javnim obraćanjima su prečesto trošili na neuvjerljivu obranu kontradiktornih odluka, poput one da pod svaku cijenu očuvaju održavanje misa.

Nevjerojatno je zapravo da netko u 21. stoljeću, u eri društvenih mreža koje multipliciraju širenje lažnih vijesti i dezinformacija, očekuje da je za edukaciju i osvještavanje javnosti – što je prvi preduvjet za poštivanje mjera – dovoljno fokusirati se na nekoliko internet stranica. Kad se tome pribroje neke izuzetno političke obojane odluke Kriznog stožera, ne čudi da je povjerenje javnosti u mnoge aktivnosti bilo ozbiljno poljuljano već tijekom prošlog ljeta.

U nedostatku jasnih poruka i edukacije od strane nadležnih institucija, glavnu riječ po tom pitanju preuzeli su mediji, od kojih su neki pri tome odradili lavovski dio posla, no često se prostor mahnito i bez kriterija davao svakom tko je o pandemiji htio nešto reći. Rezultat je bila svojevrsna informativna kakofonija, a ovaj se vladin komunikacijski modus operandi nastavio i u periodu cijepljenja.

Sada kada se, primjerice, veliki broj građana preplašen informacijama o vrlo rijetkim, ali ozbiljnim nuspojavama, odbija cijepiti AstraZenecom, vladini stručnjaci i dalje misle da je dovoljno nekoliko puta „u eter“ ponoviti da je „cjepivo sigurno“ i zaprijetiti da onaj tko odbije ponuđenu vrsta cjepiva mora ponovo stati na kraj reda. Štoviše, kad se svi ovi problemi zbroje, nedavna Plenkovićeva najava da će Hrvatska do kraja lipnja cijepiti 50 posto stanovništva, trenutno se doima kao čisti SF.

Dugogodišnja novinarka i urednica s diplomom iz psihologije. Specijalizirana za teme iz znanosti, tehnologije i zaštite okoliša, socijalne fenomene i priče s terena. Osim u Novom listu gdje je radila dugi niz godina tekstove je objavljivala i u etabliranim stranim medijima poput Scienca, Physics Todaya i New Scientista, te domaćim medijima poput Jutarnjeg lista i portala Lupiga. Dobitnica nagrade HND-a „Velebitska degenija“, stipendije Balkan Fellowship for Journalistic excellence, kao i više međunarodnih novinarskih “grant-ova”.

Pročitaj i ovo:

  • bgmetro

Metro ZA potrebe građana, a ne profit tajkuna

Pokret Ne davimo Beograd uputiće primedbe na Nacrt plana generalne regulacije šinskih sistema u Beogradu koji je na javnom uvidu. Naime, predloženi plan za metro nije u interesu građana, već isključivo tajkuna koji su zainteresovani za gradnju na livadama koje povezuje izabrana trasa. Ukoliko se već odustalo od višedecenijskog plana za prvu liniju metroa, ne sme se propustiti prilika da metro poveže najgušće naseljene oblasti grada i tako smanji gužve i ubrza kretanje kroz grad. To prema postojećem planu nije slučaj.

Nova podrška javnih ličnosti “Povelji za dobar grad” pokreta Ne davimo Beograd

Nova grupa javnih ličnosti i nezavisnih intelektualaca podržala je “Povelju za dobar grad”, pokreta Ne davimo Beograd. Podršci planu, kako da Beograd postane dobar grad za sve njegove građane, pridružili su se muzičari Branko Golubović Golub, pevač grupe Goblini i Nebojša Despotović iz benda Duboka Ilegala, zatim profesorka Srbijanka Turajlić, društveni aktivista Gordan Paunović, psihoterapeutkinja Aurelija Đan, sociološkinja Jana Šarić, aktivistkinja za ženska prava Maša Elezović i IT stručnjak Ivan Milošević. Podršku povelji dali su i pesnik Stevan Tatalović, književna prevoditeljka, novinarka i spisateljica Mirjana Ognjanović i antropološkinja Irena Molnar.