Priče iz regiona: (Dez)Integracija BiH u Evropsku uniju

Piše: Mahir Sijamija

Izvor: europeanwesternbalkans.com

Ne možemo očekivati ulazak BiH u EU sve dok ne budemo imuni na virus korupcije, kriminala, i nacionalističkih politika koje paralizuju državu.

Historija pokazuje da ljudi kroz vijekove teže ka progresu i promjenama, ka ideal – tipskom obliku vladanja, upravljanja i ravnopravnije raspodjele moći. Međutim, u današnjem tehnološko – tehnokratskom svijetu, s velikim globalnim problemima, od klimatskih promjena, migracija pa sve do pojave pandemije COVID – 19, politička struktura društava diljem svijeta ne ostavlja puno prostora za utopijske i idealističke projekte.

Na ovim osnovama odavno ne nastaju progresivni pokreti koji teže za dubljim promjenama. Naprotiv, kontekst koji živimo zadnjih 20tak godina je iznjedrio veliki broj populističkih ideja s oba politička spektra. Istina, u većini demokratskih država, osnovna ljudska i demokratska prava su zagarantovana, ali sve lošiji životni standard i gubitak socijalnih prava, uz probleme sveprisutnije korupcije i velikog utjecaja moći političkih elita, otvara veliki prostor za političkom debatom koja teži ka promjenama – ali koje ne vode nužno na bolje.

Države Zapadnog Balkana se grčevito bore sa svim prethodno spomenutim problemima: građani tragaju za onim idejama koje će ih voditi u integraciju u širi prostor slobodnog svijeta. Međutim, trenutna politička situacija u državi, regionu i u svijetu šalje jasnu poruku građanima da državu blagostanja za sada mogu samo sanjati.

U međuvremenu, svjedočit ćemo balkanskoj realnosti u kojoj je moguće da lideri političkih grupacija jeftinim političkim, populističkim i nadasve primitivnim potezima, svoje partikularne i egostične interese zadovoljavaju ne mareći za interese građana. U ovakvoj realnosti, ovom političkom blatu, gubi se svaka nada za promjenama i napretkom. U ovakvoj realnosti, san pojedinca koji teži zemlji blagostanja, postaje košmar u kome ga spori procesi i loš politički menadžment tjera za boljim životom u nekim Zapadnim demokratijama.

Najodvaženiji u ostvarenju tog sna ili najodlučniji da daleko pobjegnu od balkanskog košmara su svakako mladi. Njihova želja je jasna, a glas nezadovoljstva itekako primjetan. Prema Studiji o mladima u BiH, mladi „uglavnom  žele napustiti Bosnu i Hercegovinu“, čak 50% njih navodi kako im je „Njemačka prvi izbor za emigraciju“. Zbog loše političke i ekonomske situacije, mladi ne vjeruju u promjene u Bosni i Hercegovini. Ako pogledamo i druge države Zapadnog Balkana uočit ćemo identične brojke. To je realnost koja paralizuje bilo kakve optimistične prognoze.

(Dez)Integracija BiH u Evropsku uniju

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, BiH kreće da gradi svoje institucije, jasno izražavajući opredjeljenost ka EU. Na putu članstva, Bosna i Hercegovina je imala periode zamaha i solidne političke konsolidacije, reformi i napretka, ali kako su se mijenjali odnosi unutra i van države, povratkom starih/novih globalnih političkih igrača, tako je i BiH mijenjala svoje unutrašnje intergrativne aspiracije ka EU. Ipak, aplikacija za članstvo je predata 15. februara 2016. godine.

Posljednjih godina, jačanjem entitetskih i partikularnih interesa, ova ideja je u sjeni političke stagnacije i sve dublje dezintegracije države. Odnosi BiH i Unije su godinama već vezani primarno za sticanje kandidatskog statusa. BiH je imala jasan zadatak: dostaviti odgovore na upitnik koji je pripremila Evropska komisija. Ali, za ispunjenje tog zadatka je trebalo  da protekne više od dvije godine. Dok su sve države regiona, sem Kosova koji je u istom položaju kao i BiH, dobile kandidatski status u relativno kratkom roku, BiH to nije uspjela, iako bi to moglo značiti otvaranje pregovora za punopravno članstvo. Ishod: umjesto kandidatskog statusa, Bosna i Hercegovina je dobila novih 14 zadataka, odnosno novu – staru „Mapu puta“. Time je još jednom odgođen put BiH  ka integracijama u EU.

Ovaj tekst je objavljen u okviru inicijative „Priče iz regiona” koju sprovode Res Publica i IKS, u saradnji sa PCNEN i partnerima iz Albanije (IDM), Hrvatske (Lupiga), Kosova (Sbunker), Srbije (Ne Davimo Beograd), Bosne i Hercegovine (Analiziraj.ba), Bugarske (Sega.bg), Grčke (Macropolis) i Slovenije (Had).

Koji su ključni prioriteti za Bosnu i Hercegovinu u procesu integracija u EU

Posljednji izvještaj Evropske komisije koji se temelji na napretku zemlje po kriterijima za članstvo pokazao je da u Bosni i Hercegovini nema realnog napretka.

Kada govorimo o političkim kriterijima, BiH je u nekim segmentima postigla ograničen napredak, dok većini političkih kriterija nije postignut pomak. Tako se u pomenutim izvještaju navodi: “Tokom većeg dijela izvještajnog perioda Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine bila je blokirana iz političkih razloga, što je rezultiralo neusvajanjem zakona, a Vijeće ministara djelovalo je u tehničkom mandatu do imenovanja novog saziva koje je uslijedilo u decembru 2019. godine“.

Problem produbljuje Ustav Bosne i Hercegovine koji „je i dalje u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima (ECHR)“, kako je potvrđeno u presudi u predmetu Sejdić-Finci i presudama koje su uslijedile Nadalje, u izvještaju se spominje da nije bilo napretka u „poboljšanju izbornog okvira u skladu sa evropskim standardima kao ni u pogledu osiguranja transparentnosti finansiranja političkih stranaka“. Nije također ostvaren napredak u „pogledu osiguranja podsticajnog okruženja za civilno društvo.“ Bosna i Hercegovina je u „ranoj fazi i na određenom nivou pripremljenosti u prevenciji borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala“.

Kada govorimo o administrativnim kriterijma, „Bosna i Hercegovina je u ranoj fazi reforme javne uprave (PAR) i nije bilo napretka u pogledu osiguranja profesionalne i depolitizovane državne službe kao i koordiniranog pristupa kreiranju politika na nivou cijele zemlje.“ Isto se odnosi i na pripremljenost u oblasti pravosuđa, i izvještaj EU zaključuje da „ovoj oblasti nije ostvaren napredak.“ Ometanje pravosudnih reformi od „strane političkih aktera i unutar samog pravosudnog sistema te loše funkcionisanje pravosuđa ugrožavaju mogućnost građana da ostvare svoja prava, te ometaju borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.“

Najveći pomak BiH ostvaruje u ekonomskim kriterijma, gdje je postignut „ograničen napredak.“ U izvještajnom periodu, u „različitim poglavljima acquisa EU ostvaren je ograničen napredak ili ga nije ni bilo. “Bosna i Hercegovina je generalno u ranoj fazi… pripremljenosti u pogledu spremnosti za preuzimanje obaveza koje proističu iz članstva u EU i potrebno je da značajno ubrza proces usklađivanja s acquisem i sprovede odgovarajuće zakonodavstvo.“

Može li san posta java?

BiH se kroz sve ove godine hronologije odnosa sa EU susreće s istim problemima. Loše upravljanje, partikularni interesi političkih stranaka, etno – nacionalistička retorika, te manipuliranje s tragedijama iz prošlosti – sve to vraća BiH korak unazad, doprinoseći postepenoj dezintegraciji zemlje. Političke elite u BiH ili političke oligargije, kako ih naziva profesor Asim Mujkić sa Univerziteta u Sarajevu, nisu spreme „niti za milimetar odstupiti od svojih ovlastica i povlastica i ništa značajno ne namjeravaju učiniti da poboljšaju nepodnošljiv položaj većine građana ove zemlje“.

Zahtjevi za reforme u oblasti pravosuđa, vladavine zakona, te borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije su nam potrebni radi nas samih, a ne samo jer su uslov za dalje integracije u EU. Realno je očekivati napredak u oblastima kao što su ekonomija, borba protiv korupcije i jačanje institucija BiH. Po predanjima Irfana Softića, dipl. pravnika sa bogatim radnim iskustvom u privredi, „korupcija u Bosni i Herecgovini je običajno pravo.“ Softić smatra da: „Postoje dobri i loši običaji. Korupcija je loši običaj protiv kojeg se teško boriti.“ Indeks percepcije korupcije (Corruption Perception Index – CPI) Transparency International za 2020, Bosnu i Hercegovinu (BiH) „svrstava među zemlje svijeta u kojima se stanje korupcije najviše pogoršava.“

Konstatujući pad BiH za „11 mjesta, indeks BiH rangira na 111. mjesto od 180 država, sa ocjenom 35 (skala od 0 -100), što je ujedno i najlošija ocjena od 2012., kada je BiH bila rangirana na 72. mjestu sa ocjenom 42“. Prema izvještaju BiH je „najlošije pozicionirana u regionu Zapadnog Balkana i dijeli mjesto sa Sjevernom Makedonijom,“ gdje je „pandemija virusa COVID 19 bez sumnje je obilježila proteklu godinu ali i u potpunosti ogolila najmračnije lice korupcije, čiju cijenu građani nažalost plaćaju vlastitim životima.“

Bosanskohercegovačke institucije su paralizovane korupcijom, prioritet su stavile „na beskrupuloznu pljačku javnih sredstava, na uštrb osiguranja adekvatne zdravstvene zaštite. Čitav period pandemije bio je obilježen netransparentim i nerazješnjenim nabavkama medicinske opreme.“ Ovo je samo jedan od primjera koje izvještaj tretira, a BiH nema „adekvatnu politiku ni strategiju za borbu protiv korupcije, a zakonski okvir već godinama čeka na potpunu i sveobuhvatnu rekonstrukciju, što nedvosmisleno naglašava i Evropska komisija među 14 prioriteta za dobijanje kandidatskog statusa“

Borba protiv korupcije treba da bude prioritet broj 1, te nema alternativu. Ako je Hrvatska bila spremna platiti političku cijenu hapšenjem i procesuiranjem politčkog vrha da bi dobila poene kod EU po osnovu borbe protiv korupcije i tako kupila kartu za ulazak u EU, onda mora i može Bosna i Hercegovina, i ostale države Zapadnog Balakna. Primjer Hrvatske je pokazao da je put ka EU važniji od bilo kojeg pojedinca. Ali isto tako da se borba protiv korupcije ne završava hapšenjem jedne osobe, niti ulaskom u EU.

Prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja “Stavovi građana o članstvu u Europskoj uniji i procesu integracija u Europsku uniju“, koje je Direkcija za europske integracije BiH provela u oktobru 2020. godine dogodio nema značajnih razlika u usporedbi sa nalazima istraživanja iz aprila 2019 godine. U slučaju „raspisivanja referenduma za članstvo u Europskoj uniji 75,6 posto ispitanika se izjasnilo da bi glasovali za ulazak u EU. Građani iz svih dijelova BiH podržavaju ulazak BiH u EU iz istih razloga. Najčešće jer „vjeruju da to predstavlja garanciju trajnog mira i političke stabilnosti. Slijedeći razlog je povećana sloboda kretanja ljudi, robe i kapitala. Isti razlozi su najčešće navođeni i 2019. godine, dok je 2018. godine značajno češće isticano unaprijeđenje infrastrukture.“ Nema značajnih razlika ni u razlozima zbog „kojih građani iz svih dijelova BiH ne podržavaju ulazak BiH u EU. Ubijedljivo najčešći razlog predstavlja strah od povećanja troškova života i poreza. Građani BiH najčešće smatraju „da je borba protiv korupcije reforma koju je neophodno provesti da bi se unaprijedio njihov svakodnevni život. To je i prethodne godine bio najzastupljeniji odgovor, dok su 2018. godine druge reforme bile prioritetnije nego 2019. i 2020. godine.“

Budućnost integracija nakon COVID – 19

Proteklih godina, pored loše transformacije političkih sistema država Zapadnog Balkana, i Evropska unija se susreće s izazovima. Rastući desničarski populizam, posljedice ekonomske krize koja je poharala svijet 2008 g., migrantska kriza, Brexit, itd. doveli su do pojave novih nacionalističkih duhova koji pokušavaju nadnacionalni politički princip svesti na minimum. Povrh svega toga, na kraju se desio i COVID – 19, koji je sve države zatvorio u svoje nacionalne čahure.

Unutrašnja konsolidacija u EU, skeptične izjave predsjednika Francuske Macrona prema daljim integracijama zemalja Zapadnog Balkana, ambiciozni program Njemačke tokom predsjedavanja Vijećem EU, i potreba za oporavkom zemalja članica EU nakon pandemije COVID – 19, sve to su prioriteti koji će gurnuti integraciju zemalja Zapadnog Balkana u drugi plan. Nova metodologija proširenja, koja se u mnogome razlikuje od integracije država iz posljednjeg kruga proširenja dovodi do sve većeg evroskepticizma u državama Zapadnog Balkana.

Evropska unija je od 1996. godine uložila više od 3,5 milijardi eura u obnovu, reformu javne uprave, vladavinu prava, održivu ekonomiju, poljoprivredu i druga ključna područja u BiH, i tako postala najveći pojedinačni donator BiH. Evropska unija će i nakon pandemije COVID – 19 ostati glavni partner Bosne i Hercegovine.  Ali to ne znači i automatsku podršku procesima integrisanja u EU. Po svemu sudeći, takva podrška će izostati u nekom konkretnom obliku sve dok vlasti u BiH ne pokažu rezultate u svim prioritetnim oblastima koje nam je EU zadala.

Ne možemo očekivati odlučnost od strane EU ako ne pokažemo vlastiti odlučnost da se suočimo sa ključnim problemima u državi. A do tada, građani BiH ostaju zaključani PCR testovima unutar granica države. Na sličan način, 14 zadataka koje nam je EU postavila predstavljaju određeni PCR test za državu u cjelini. Konačno, ne možemo očekivati ulazak BiH u EU sve dok ne budemo imuni na virus korupcije, kriminala, i nacionalističkih politika koje paralizuju državu.