Policija i tužilaštvo koriste svaki povod da bi pravno gonili političke neistomišljenike, tako da se po pravilu na sud izvode oni koji su protestovali zbog smrti radnika, zagađenja (fizičkog, ali i moralnog) ili Savamale, a ne oni koji su rušili, prljali ili ugrožavali tuđe živote

Ukoliko na Google pretraživaču ukucate pojam „osuđen zbog smrti radnika“ dobićete nepregledni niz vesti koje počinju imenom Dobrica Veselinović. Osuđen je zbog smrti 53 radnika koja su tokom 2019. izgubila život na radnom mestu? Ili zbog smrti 187 osoba koje su stradale u periodu od 2013. do kraja 2017? Ili zbog svih onih koji su od početka ove godine stradali, a o kojima nemamo podatke jer je ministar za rad Zoran Đorđević odlučio da više ne poštuje zakon i da ni on ni bilo ko iz njegovog ministarstva ne odgovara novinarima na pitanja o pojedinačnim slučajevima povreda ili smrti na radu.

Ne, zbog pomenutih nesreća u najvećem broju slučajeva nije osuđen niko, ali je aktivista Inicijative Ne davimo Beograd kriv jer se usudio da organizuje protestni skup „Koliko vredi život u Srbiji“. Naravno, neprijavljeni skup, jer je spontano održan kao reakcija na smrt dvojice radnika na gradilištu Beograda na vodi (14. septembra 2018. godine), ali i kao reakcija na zataškavanje koje je već tada počelo. Recimo, Ministarstvo za rad nije uputilo sopstvenu inspekciju povodom ovog slučaj već je prihvatilo saopštenje kompanije Beograd na vodi kao „zvanični izveštaj“ i obelodanilo da su „radnici bili prijavljeni, obučeni i opremljeni za sve“.

Dakle, nikom ništa i tako je i trebalo da ostane da se u priču nisu umešali dosadni aktivisti Ne davimo Beograd, koji su se, naivno tumačeći zakon i verujući da je isti za sve, okupili ispred zgrade Vlade Srbije sa transparentima „Na vrh’ planine zastava se vije crvena od krvi proletera“ i „Nećemo da budemo jeftina radna snaga“. Nije bitno što ti transparenti nisu promovisali organizatore skupa (što je nedozvoljeno kada je skup neprijavljen) već su sugerisali razlog spontane pobune, ali je više nego bitno što se Dobrica Veselinović tom prilikom obratio građanima i rekao da je „neprihvatljivo sve što smo danas čuli od čelnika države“ i da je to „ruganje zdravom razumu“. Država ga je odmah prepoznala kao organizatora i zaključila da je sasvim logično da on i samo on bude osuđen, a da odgovorni za smrt radnika budu amnestirani ili „zatureni“ u sistemu. Baš kao što je bilo logično da se naloži privođenje Radomira Lazovića zbog grafita „Mesto zločina“ na ogradi gradilišta Beograda na vodi umesto da se traži privođenje onih koji su rušili u Hercegovačkoj.

U ovom trenutku vodi se ili se vodilo (neki procesi su okončani) 30 procesa protiv Inicijative Ne davimo Beograd, do sada su platili 600.000 dinara kazni (novac je uvek sakupljen kao donacija od građana), a u pravilnim razmacima im je prećeno zatvorom ili zaplenom imovine. Kažnjavanja su najčešće bila zbog neprijavljenih skupova, ali su na sud izvođeni čak i zbog apsolutnih gluposti kao što je lepljenje jedne nalepnice (policija nije snimila ko ju je zalepio, ali je ipak podnela tužbu jer se „reklama“ za Ne davimo Beograd našla besplatno u javnom prostoru). Samo protiv Dobrice Veselinovića su u poslednjih mesec dana povedena tri postupka, od kojih se ne zna koji je bizarniji. Poslednji je nalog da se javi na saslušanje u Prvo osnovno javno tužilaštvo zbog procene da je uoči protesta protiv izgradnje mini-hidroelektrana, kada je sa velike udaljenosti iz Pionirskog parka snimao telefonom u pravcu Predsedništva, „ugrozio bezbednost Aleksandra Vučića“.

Dobrica Veselinović: „Mi se ne krijemo iza poznatih roditelja, niti pokušavamo da rupama u zakonu i drugim metodama zaobiđemo kazne“

„Policija i tužilaštvo koriste i najmanje povode da bi nas pravno gonili, pa su tako svako naše javno delovanje, protesti, akcije, pa čak i distribucija promotivnog materijala povod za nove kazne i prijave. Mnogo toga ukazuje da zakoni ne važe jednako za sve. Prvo, na sudu smo mi koji smo ukazivali na nezakonitost prilikom rušenja u Savamali umesto fantoma. Zatim, mi uvek plaćamo kazne zbog neprijavljivanja protesta, a u isto vreme skupovi koje je SNS početkom decembra organizovao u Nišu i Leskovcu, nisu bili prijavljeni i niko zbog toga nije kažnjen. Policija je u njihovom slučaju uvažila član 13 Zakona o javnom okupljanju koji daje mogućnost spontanog okupljanja, ali taj isti član ne važi i za nas. Zatim imamo novi slučaj u kom Dobricu Veselinovića zovu na saslušanje povodom snimanja Predsedništva, a mi smo više puta policiji ukazivala da naše aktiviste prate i da javne događaje i aktivnosti snimaju neidentifikovana lica. Ne samo da nikada nismo imali ovako hitru intervenciju, kao što se desila kada smo mi na udaru, već je policija po pravilu odbijala da na javnim događajima reaguje na naše pritužbe“, kaže Radomir Lazović.

Zakon o javnom okupljanju dozvoljava „spontana mirna okupljanja, bez organizatora, kao neposrednu reakcija na određeni događaj i nakon tog događaja“, ali ne dozvoljava okupljanja na koja je pozivalo fizičko ili pravno lice, tj. organizator skupa. Aktivisti Ne davimo Beograd su možda činili grešku time što nisu tražili „rupu u zakonu“ i nisu pred prekršajnim sudijama pokušavali da dokažu da su se okupili spontano (sudije su u slučaju studenata koje je policija prijavila kao organizatore protesta „Protiv diktature“ donele oslobađajuće presude), ali Dobrica Veselinović ističe da je to stvar principa („Mi se ne krijemo iza poznatih roditelja, niti pokušavamo da rupama u zakonu i drugim metodama zaobiđemo kazne“). Međutim, činjenica je da SNS nikada nije kažnjen zbog brojnih neprijavljenih skupova iako su postojali jasni dokazi da stranka stoji iza njih. Recimo, zbog povučene naslovne stranice NIN-a, funkcioneri i članovi Srpske napredne stranke u Nišu, Leskovcu i Vranju su šetali „protiv krvavog scenarija“, tvrdeći da nisu organizatori već uplašeni građani koji štite Vučića od fotografije-atentatora. Iako ih je direktno Vučić demantovao rečima: „Pitali ste me za okupljanja koja su organizovali članovi SNS. Ja moram da kažem da nisam imao pojma i molim ih da više ne organizuju. A beskrajno sam zahvalan tim ljudima“, prijava nije ni stigla do sudije – policija se postarala za to.

„Kada država hoće da napravi protest, ona ga ne prijavljuje jer ako je neprijavljen onda se ne zna ko je organizator. Mi ne možemo formalno-pravno da kažemo da je to organizovao SNS, već samo da dođemo do tog zaključka na osnovu logičkih informacija. U slučaju protesta povodom naslovne strane NIN-a i Vučićevog priznanja da je SNS organizator ne znam šta da kažem – ili je glup ili misli da je toliko moćan da može da radi šta hoće. I u slučaju Doljevca se videlo da on ozbiljno krši zakon („ne mogu da dam snimak jer je suviše potresan“) i da o tome javno govori. Moje mišljenje je da oni rade ozbiljne analize i da su na osnovu njih došli do zaključka da će dobiti mnogo veću podršku ako pokažu siledžijstvo, bahatost i da su apsolutne gazde. Kada prizna da je SNS organizovao protest, sud ne može da uradi ništa, to može samo policija koja podnosi prijavu sudu. A znate li kada će to policija da uradi? Nikad!“, kaže advokat Božo Prelević.

Baš kao što neće da uradi svoj posao ni u slučajevima kada organizatori nisu (bar ne formalno-pravno) SNS već ekstremni desničari koji služe SNS-u. Recimo, javnost nije upoznata šta se dogodilo sa grupom desničara koja je upala na predstavu o Srebrenici „Kad mi ubijeni ustanemo“ i uzvikivala parole da je Ratko Mladić heroj, a da u Srebrenici nije bilo genocida, uz policiju koja je nepristojno dugo tvrdila da su joj „ruke vezane“. Takođe se ne zna šta je bilo sa nacionalistima koji su u dva navrata održavali „spontani“ protest ispred pekare u Borči koja je u vlasništvu Albanca, ubacujući mu u radnju svinjsku glavu i uzvikujući diskriminatorske parole. Verovatno ništa, imajući u vidu da je još tada prvi čovek policije Nebojša Stefanović relativizovao napad i pohvalio samog sebe: „Pomenuto okupljanje je proteklo bez ijednog incidenta i policija nije, niti će dozvoliti da dođe do narušavanja javnog reda i mira.“ Bili su to „spontani“ skupovi i „spontano“ iživljavanje i nikako nisu ličili na omražene proteste „Jedan od pet miliona“ na kojima su dvojica mladića (jedan od njih je maloletnik) zbog nošenja makete vešala istog trenutka završila u pritvoru. Za njih je panično traženo adekvatno krivično delo (neduhovit performans ne spada u to), pa se lutalo između „izazivanja rasne i verske mržnje“ i ugrožavanja sigurnosti, dok nije prelomljeno da je i ovog puta lično bio ugrožen predsednik Republike. Imajući u vidu da se slično delo pripisuje i Dobrici Veselinoviću (snimao je u pravcu vrata kroz koja ponekad prolazi Vučić), možda će u ovom izvlačenju aktivisti Ne davim Beograd proći mnogo gore nego u slučajevima kada su samo novčano kažnjavani.

Žrtve dvostrukih aršina policije nisu samo aktivisti Ne davimo Beograd i demonstranti, već i poslanici, pod uslovom da su opozicioni. Balša Božović je kažnjen sa 100.000 dinara zbog nastupa protiv nacističkog skupa upriličenog na dan smrti Milana Nedića. Skup „Nediću sveća“ održan je početkom februara 2018. sa željom da se on rehabilituje, a uredno su ga prijavile (i policija ga odobrila) dve organizacije „Srbska akcija – podvig i borba“ i „Srpski carostavnik“, dok su neprijavljeno i u dve kolone stigli pripadnici Demokratske i Srpske liberalne stranke. Na sudu se našao samo Božović, koji je to objasnio: „Kažnjen sam jer nisam prijavio skup. Međutim, to nije bilo moguće. Zakonski rok za prijavu skupa je pet dana, a nedićevci su svoj skup objavili tri dana pre samog događaja. Za moju prijavu je bilo kasno.“ Nakon prvostepene sudske presude izjavio je da će poštovati sud, ali se upitao zbog čega država toleriše ultradesničarske i nacističke organizacije. „Policijska dozvola za nacistički skup ‘Nediću sveću’, gde su došli nacisti sa obeležjima, salutirajući čuvenim pozdravom ‘Zig hajl!’, najveća je sramota u novijoj istoriji policije koju za ovakve skupove zloupotrebljava sam režim“, rekao je Božović.

I tu ponovo dolazimo do rastegljivog načina na koji se tumači član 13 Zakona o javnom okupljanju, koji nekima dozvoljava da spontano reaguju na izvestan događaj (u ovom slučaju je to oproštenu LDP-u), a nekima ne. Ali i do još jednog i te kako krupnog problema – neprimenjivanja zakona o zabrani neonacističkih ili fašističkih organizacija i udruženja i zabrani upotrebe neonacističkih ili fašističkih simbola i obeležja, koji je na snazi od 2009. Osnovno javno tužilaštvo u Beogradu podnelo je krivične i prekršajne prijave protiv nekoliko lica zbog izazivanja nacionalne, verske i rasne mržnje i netrpeljivosti, kao i kršenja Zakona o zabrani manifestacija neonacističkih ili fašističkih organizacija tokom pomenutog skupa u čast Nediću, ali ne treba zaboraviti da je policija ta koja im je uredno dala dozvolu za pomenuti skup i koja je morala da zna ono što su i Balša Božović i LDP unapred znali – da kada nacističke organizacije organizuju skup, obično su tu i nacistički simboli i nacistička ideologija.

A dok policija bude podnosila prijave protiv opasnih elemenata poput aktivista Ne davimo Beograd ili Božovića i dok bude tolerisala prijavljene ili neprijavljene skupove ultradesnice, naša stvarnost će sve češće biti radikali (ili njima slični) koji nekažnjeno bacaju po podovima institucija mirovne aktiviste. Uz duboko poštovanje i razumevanje SNS-a.

Sandra Petrušić
NIN broj 3608, 20.02.2020.
www.nin.co.rs/pages/article.php?id=102352003