Lideri pokreta gotovo jednoglasno tvrde da partije pokušavaju da prisvoje njihov terenski rad ili da ga iskoriste za svoju promociju, ali da zbog otpora aktivista ili samih inicijativa u tome nisu uspele

Nije neophodno opsežno istraživanje da bi se zaključilo da su građanske inicijative za naprednjačkog vakta pobudile više nezadovoljnih građana Srbije nego većina opozicionih partija. Predaja niškog aerodroma republici bi, recimo, prošla neopaženo da se na noge nisu digli lokalni aktivisti, povevši za sobom i na hiljade sugrađana. Ne bi se znalo ni koliko je novca iz tamošnje Toplane „Jug“ netragom nestalo, niti bi toplana nedavno izgubila prvi sudski spor zbog nadnaravno visokih računa za daljinsko grejanje. Rušenje u Savamali ne bi završilo ni kao crtica u beogradskim hronikama da šačica zainteresovanih nije pokrenula proteste koji su se spontano omasovili. Odavno bi lokalne vlasti u Požegi dale 12 miliona dinara za kupovinu placa i nelegalnog objekta čiji je suvlasnik muž predsednice opštine da se sami Požežani nisu tome usprotivili. Aktivisti su možda i najjasniji signal svim opozicionim akterima uputili nakon predsedničkih izbora kada je serija demonstracija „Protiv diktature“ pokazala pravi obim nezadovoljstva u glasačkom telu. Međutim, rezultati izbora u Beogradu pokazali su da su građani nezadovoljni i radom opozicionih stranaka. I, dok su osnivači Saveza za Srbiju konačno pronašli najmanjeg zajedničkog sadržaoca oko kojeg se neće prepirati, deluje da slični pregovori partija s inicijativama nikad ne bi urodili plodom.

„Za to su odgovorni oni koji su isključivi i odbijaju saradnju čak i kad je ona logična i neophodna. Nekada su to stranke koje ne razumeju neophodnost da se menjaju, a nekada pokreti koji insistiraju na posebnosti čak i nauštrb opšteg dobra. Na društvenim mrežama možete da okupite ljude iz kraja i pozovete ih na protest zbog zatvaranja biblioteke u Stanišiću, otimanja niškog aerodroma ili rušenja u Savamali, ali ne možete tako da rušite vladu i nekoga postavite na vlast. Ako i dalje budemo razjedinjeni, ako i dalje budu važnije razlike, a ne sličnosti koje nas povezuju, ako i dalje lične sujete budu ispred rada za opšte dobro, autokrata će još dugo zadovoljno trljati ruke“, kaže za NIN Dragana Rakić, potpredsednica DS-a iz Vršca.

Prema njenom mišljenju, atmosfera u kojoj je za opoziciono delovanje neophodna hrabrost ne ostavlja mnogo prostora za međusobne zazore. Ideju pojedinih inicijativa da zamene ili ukinu političke stranke pripisuje neiskustvu ili nerazumevanju političkih odnosa i društva.

„Pokreti su tu da ukažu na otuđenje stranaka od građana i da svojim primerom pokažu neophodnost bliskijih veza građana i njihovih političkih predstavnika. Neke partije to razumeju i koriguju se, druge ignorišu i obično na izborima plate cenu za to. Uloga političkih partija je još uvek ključna u artikulaciji različitih interesa i preferencija građana koje zastupaju“, zaključuje naša sagovornica i podseća da su i veliki protesti 1996. i 1997. i Peti oktobar bili posledice saradnje civilnog sektora i opozicionih partija.

Međutim, gotovo svi NIN-ovi sagovornici iz građanskih inicijativa imaju potrebu da naprave dvostruku ogradu. S jedne strane, uglavnom tvrde da su partije pokušale da ili prisvoje njihov terenski rad ili da ga iskoriste za svoju promociju, ali zbog otpora građana ili samih inicijativa u tome nisu uspele. S druge strane, naglašavaju da nemaju načelan otpor prema saradnji s partijama, ali da trenutno nemaju ni zadovoljavajućeg partnera. Šta se onda promenilo od devedesetih do danas?

„Koliko ja znam, ranije se pokretima nudilo ono što se obično nudi u stranačkim pregovorima. Mesta na listama, funkcije i slično. Sada stranke moraju da pokažu spremnost da učestvuju u onome što inicijative rade, a građanstvo podržava, bez ideje da će iz saradnje izvući politički kapital. Danas jedino pokreti mogu da mobilišu nezadovoljne građane bez kojih su promene nemoguće, ali sami ne mogu da stvore zamajac za društvenu promenu. Stranke to znaju, pa se prema pokretima ponašaju paternalistički. S druge strane, svesne su i da je njihova sposobnost mobilizacije članstva vrlo mala“, kaže za NIN profesor na FPN-u Đorđe Pavićević.

Kako za NIN podseća Dobrica Veselinović iz Inicijative Ne da(vi)mo Beograd, već se odvija saradnja između strukturno i vrednosno sličnih organizacija, kakve god formu imale. Ipak, nije tajna ni da su inicijativi uoči beogradskih izbora stizali pozivi na saradnju od etabliranih političara, uglavnom po receptu koji je opisao profesor Pavićević. Da su pristali, možda bi njeni članovi danas bili u Skupštini Beograda.

„Usko kratkoročno gledajući, da smo pristali na koaliciju s nekom od partija, verovatno bi nekoliko ljudi iz inicijative sada bili odbornici i odbornice u skupštini grada, ali bi, s druge strane, u tom procesu postali neki drugi ljudi. Društvene procese treba posmatrati na nivou od 10, 20 ili čak 50 godina, a ne jednog izbornog ciklusa. Uostalom, za nas su izbori od samog početka bili samo jedan od načina borbe za vraćanje grada u ruke njegovih građana i građanki“, kaže Veselinović.

Inicijativa kojoj pripada osvojila je skoro 30.000 glasova, ili nešto više od tri odsto, ali njeno članstvo tvrdi da je steklo važno aktivističko i političko iskustvo. Poređenja radi, mladenovački pokret Beli – Samo jako je 2016. s oko 5.200 glasova osvojio 21 odsto glasova na lokalnim izborima – dvostruko i kusur manje od naprednjaka i dvostruko više od trećeplasirane liste DS-a. Njen nosilac u međuvremenu je prešao u tabor Dragana Đilasa, a preostala građanska opozicija, odbornici SDS-a Borisa Tadića, uhlebila se u SNS-u.

„Nasuprot karijernim političarima, nikome od nas nije želja da se doživotno bavimo politikom. U ovome smo zbog revolta, a razloga ne manjka – pred beogradske izbore, recimo, lokalna vlast je na tajnoj sednici za razne paketiće izdvojila 10 miliona dinara iz budžetskih rezervi. Najprirodniji partneri su nam druge inicijative, jer su sve s manje ili više uspeha nešto postigle. To je i najveći uspeh SNS-a – naterali su ljude da se pokrenu i umreže. Sa strankama bismo sarađivali ako bismo se složili o zajedničkim načelima i namerama. Ne bi ni bio red da drugujemo s političarima kojima smo se podsmevali kroz lik Ljubiše Preletačevića Belog“, kaže za NIN Branislav Sjeran, član pokreta Samo jako i odbornik u lokalnoj skupštini.

Njegovu makar poslovičnu dobru volju ne deli Predrag Voštinić, odbornik kraljevačkog Lokalnog fronta, koji je takođe 2016. s 3.404 glasa ušao u lokalni parlament, i to samostalno, uprkos ponudama opozicije i pritiscima vlastodržaca. Na pitanje mogu li pokreti da profitiraju od partijskih infrastruktura odgovara da su „od partija ostali lideri“ i da „to što neke od tih partija imaju fiksne telefone u nekoliko gradova ne znači da imaju infrastrukturu“.

„Sada kada su kola krenula nizbrdo, tačnije da se sunovraćuju velikom brzinom, ti lideri uzvikuju: ’Ne dajmo kolima nizbrdo, evo, ja ću za volan!’ Drugi dodaje: ’Ja ću da ablendujem’, treći: ’Ja ću do prozora’, i tako dalje. A kad kola krenu nizbrdo, ako ti je stvarno stalo, izlaziš iz kola i držiš se golim rukama, podmećeš leđa, zapinješ iz sve snage… I najvredniju stvar stavljaš pod točak. E, taj posao su lideri ostavili aktivistima pobunjenih pokreta. Da ih čovek pita šta će za volanom, rekli bi da je tako najbolje, jer su oni i ranije uspešno upravljali. Sve i da uspemo da zaustavimo auto s njima za volanom, rekli bi: ’E, sad me još samo malo gurnite da upalim!’“, slikovito predočava Voštinić za NIN.

Član Udruženog pokreta slobodnih stanara iz Niša i aktivista pobratimske inicijative Ne damo niški aerodrom Rastislav Dinić je saglasan s primedbom Dragane Rakić da političko delovanje ima smisla samo ako se bori za vlast, ali napominje i da su metode borbe važne kako se ne bi činile iste greške koje su začetke modernog višestranačja u Srbiji degradirale u aktuelno jednoumlje, a šansu za pristojan život u farsična obećanja koja ne dobacuju dalje od dve-dve i po godine.

„Mislim da se neophodnost promene vlasti koristi kao uvod u okupljanje aktera u kojem se brišu sve njihove razlike, što briše i životno važna pitanja na lokalu kojima se do sada nije bavila nijedna stranka. Onda se politika svede ili na nametanje tuđeg programa ili na ucenu, gde ispada da ste protiv nekog samo zato što niste u partnerstvu s njim. Dok na lokalu branite svoje interese, optužuju vas da razbijate opoziciju, a zapravo se samo ne uklapate u verziju opozicije koja je nametnuta i koja se svodi na poruku: ’Hajde da sarađujemo, ali kako ja kažem’“, zaključuje Dinić za NIN.

Slično razmišlja i Nikola Ćurčin, član Pokreta slobodnih građana i lokalne odborničke grupe Slobodno Pančevo, kada kaže da preuzimanje vlasti mora da se zasniva na rešavanju konkretnih problema. Tako je, recimo, sa saradnicima primetio da se na jednoj sednici skupštine pre dve godine posle 44 tačke dnevnog reda našla još jedna, informativna – Pančevo je trebalo da dobije kinesku termoelektranu na otpad, kojeg u Pančevu za te potrebe nema dovoljno. Došli su i do zaključka Vlade u kojem je prostor za ime grada u kojem je elektrana trebalo da se gradi bio nepopunjen. Naprednjačka većina nije usvojila zahtev opozicije da se o ovome raspravlja, već ga je sama podnela, a Pančevo je srećom ostalo nezatrpano dopremljenim smećem.

„Najviše me interesuje šteta koju vlast uzrokuje u Pančevu. S druge strane, bilo bi neozbiljno ne biti svestan izbornog sistema, cenzusa od pet odsto, procesa prikupljanja potpisa, kontrole izbora, jednostavnije rečeno – zanatskog dela bavljenja politikom. Stranke moraju da uvaže sve one koji su kredibilni i u ovom trenutku žele da se vlasti suprotstave, a ne da pokušavaju da ih prevare, umanje ili omalovaže, zato što nisu vešte političke zanatlije. Džaba strankama kontrolori na izborima ako ih građani nisu zaokružili na listićima“, kaže Ćurčin za NIN.

Prema rečima Bogdana Radovanovića iz Inicijative za Požegu, opozicione partije ne bi uspele da mobilišu Požežane protiv očitih sumnjivih radnji gradske vlasti, što odražava nepoverenje građana spram tradicionalnih partija.

„Udaljile su se od realnih potreba ljudi, a višegodišnjim saučesništvom u društvenom nazadovanju su se listom kompromitovale. Inicijative u tom pejzažu defnitivno jesu alternativa. Častio bih opoziciju u Požegi kad bih je nazvao srednje žalosnom, ali moram zbog nekih odbornika koji makar na sednicama skupštine guraju prst u oko naprednjačkom levijatanu. Nismo isključivi u odbijanju saradnje, samo naprosto nijedna partija ne ispunjava uslove programskih načela i vrednosti koje smo na nivou dokumenta usvojili“, kaže on za NIN.

Osnivač Nove Vojvodine i profesor na novosadskom Medicinskom fakultetu Miroslav Ilić dodaje da su sve današnje političke partije imale priliku da zaštite demokratiju, ali da to nisu učinile. U senci „velikih“ i „državnih“ pitanja i nacionalizma ostale su socijalne teme, smatra on, pa je država, sledeći svoju ekonomiju, postala nekonkurentna, zbog čega na hiljade ljudi beži iz zemlje. Spontani, najčešće lokalni građanski pokreti su u tim okolnostima postali neminovni i neophodni.

„Tačka gde se partije i pokreti mogu sresti su postizanje minimuma konsenzusa za demokratski preobražaj društva. Da bi se krenulo s mrtve tačke, potrebno je zajedništvo samo u dve stvari: javni birački spisak i izbori kontrolisani blockčain tehnologijom koja se ne može prevariti. Potom i novi Ustav Srbije koji se neće donositi u jednoj beogradskoj ulici, nego javnom raspravom“, zaključuje on.

Čini se da u partokratskom društvu kakvo je srpsko partije znaju da ne mogu mnogo da izgube ako sačekaju svoju šansu da vladaju. S druge strane, pokreti veruju da će ih eventualna saradnja preskupo koštati.

Stefan Slavković

Izvor: NIN broj 3528, 09.08.2018.