Od podizanja skijališta na planini bez snega, visokoj 511 metara, jedino bi bilo „logičnije“ da se ono podigne u Nemanjinoj ulici. Ima isti nagib, bilo bi baš atraktivno za turiste, a vlast ionako ne drži do kretanja Beograđana.

Fotografija Avale

Iznervirani činjenicom da Unesko ne shvata svu genijalnost ideje da se zaore Beogradska tvrđava zarad „nikad viđene žičare“, ali i činjenicom da Bastać uporno opstruiše zalivanje Singidunuma betonom, naprednjaci su morali da smisle novi destruktivni plan za Beograda. I, što bi rekao Vučić, šta ćemo sad? Saobraćaj je već stao, Dimitrije Tucović je već izbačen iz groba, drveće je uglavnom posečeno, ogromne socrealističke betonske kocke (interno nazvane „kule“) su zauvek potopile Savski amfiteatar…
Pa, moglo bi se podići skijalište na Avali, planini od 511 metara visine! Nema veze što na njoj nema snega i što je samo za 11 metara prerasla kategoriju brda, zelena je (ima se šta seći), spada u park prirode (dakle, može se uništiti), Beograđani je vole i doživljavaju kao „oazu mira“. Nema sumnje, sasvim logična lokacija u zemlji koja poseduje 700 planina i u kojoj „mir“ za biračko telo nije baš poželjna disciplina. Jedina logičnija bi bila da se skijalište izgradi u Nemanjinoj ulici: već ima slični nagib, aktuelnoj vlasti je ionako sasvim svejedno da li se Beograđani kreću, polazište bi bilo kod pevajuće fontane, velelepni finiš spusta bi se odvijao kod skuta monumentalnog spomenika Stefanu Nemanji, a turisti bi se radovali i dolazili iz svih krajeva sveta. Jedino što u tom slučaju ne bi mogli da poseku drveće – na tom potezu već ga nema.
Dakle, vraćamo se na Avalu – tu baš golema šteta može da se napravi. Ne samo da ju je još 1859. godine knez Miloš zakonski zaštitio, već je 1936. proglašena nacionalnim parkom, a 2007. je doneto rešenje kojim se proglašava za „prirodno dobro“. Logično, ako se ima u vidu da od 594 biljne vrste poseduje nekoliko koje su zaštićene kao prirodna retkost (zanovet, zlatan, tisa, zelenice, zelenika…), a da je od 67 vrsta ptica čak 21 zaštićena Uredbom o prirodnim retkostima. I još logičnije ako se zna da bi to moglo da naškodi projektu NATURA 2000 koji je deo pregovora za pristupanje EU.
„Natura 2000 je evropska mreža zaštićenih prirodnih područja, u koje spada i Avala. Ta mreža je okosnica politike EU za očuvanje prirode i biološke raznovrsnosti i Zavod za zaštitu prirode Srbije već duže pokušava da postane njen član. Mi ćemo imati toliko problema sa ispunjenjem zahteva koje postavlja pregovaračko poglavlje 27 (Životna sredina i klimatske promene), da se već zna da ’postoji velika verovatnoća da će Srbija u sklopu pregovora zatražiti od EU odobrenje prelaznih rokova za primenu i sprovođenje EU standarda u ovoj oblasti (EU Konvent)’. Puna zaštita prirodnih staništa i ugroženih vrsta ptica u zaštićenim područjima i poštovanje standarda biodiverziteta kroz članstvo u NATURA 200 mreži, bio bi barem pozitivan signal“, kaže Radomir Lazović iz „Inicijative Ne da(vi)mo Beograd“.
Pa u slučaju Avale ni EU, a ni NATURA nisu u igri. Pitanje je da li su to i domaći zakoni. U krovnom Zakonu o zaštiti prirode izričito stoji da su „u predelu izuzetnih odlika zabranjene radnje i aktivnosti kojima se narušavaju primarne prirodne i stvorene vrednosti i karakter predela“ i pojašnjava da to, kada je u pitanju treći stepen zaštite (što je slučaj sa delom Avale na kom će se graditi skijalište), „ograničava izgradnju asfaltnih baza, objekata turističkog smeštaja i javnih skijališta kao i infrastrukturnih objekata koji mogu imati značajan nepovoljan uticaj na prirodne i druge vrednosti zaštićenog područja“. Ako se na to doda Uredba o režimima zaštite iz 2012, koja precizira ovu oblast, onda dobijamo ne samo ograničenje već i zabranu izgradnje skijališta.
Međutim, majstori fingiranja pravne države „rupu u zakonu“ pronalaze u činjenici da je 2008. doneta Uredba kojom se utvrđuje lista projekata za koje se može zahtevati procena uticaja na životnu sredinu u koju su uvrštene skijaške staze, skijaški liftovi i žičare sa pratećim objektima, ali na prostoru manjem od pet hektara. I tvrde – biće manje od pet hektara, konkretno samo 4,5. Pa da vidimo šta će to stati na tako malom prostoru? Skijališta Srbije, izvođač i ovog spornog projekta, još prošle godine su obelodanila da će ski-staza biti duga 500 metara i da će počinjati u blizini Avalskog tornja (zgodno mesto da se izazove erozija), što znači da će objekti duž staze moći da idu u širinu do nepuna 82 metra. A tu će se, kako je najavljeno, smestiti: skijalište sa svom pratećom infrastrukturom (ski-liftom tipa sidro, ski-stazom, poligonom za obuku, objektima u funkciji skijališta), fabrika za proizvodnju veštačkog snega (koja koristi mnogo vode, a Avala je poznata po stalnim nestašicama), parking, objekti zabavno-rekreativnog sadržaja poput boba na šinama, zip lajn, terena za mini-golf, stena za penjanje i avantura-parka sa dečijim igralištem. Čak i kada se neko sa bratsko-kumovske linije ne bi dodatno ugradio sa nekim ugostiteljskim objektom poput onog na Kopaoniku, već najavljeno bi moralo da ima dimenzije pogodnije za Liliputance nego za željene turiste.
Koliko će takva ponuda, čak i da poverujemo da će stvarno ostati u okviru 4,5 hektara, ugroziti Avalu? Institucija koja bi trebalo da donosi mišljenje ili rešenje o uslovima zaštite prirode sa merama pod kojima se određene aktivnosti mogu sprovoditi na predmetnom području jeste Zavod za zaštitu prirode Srbije. A na pitanje da li su to učinili u slučaju skijališta na Avali, za NIN kažu: „U proteklih par godina, Zavod nije izdao nijedan dokument, niti dobio zahtev da po tom pitanju postupi. Dokument koji je Zavod doneo, a da ima veze sa predmetom pitanja jeste Mišljenje na Molbu za saradnju na analizi mogućnosti razvoja javnog skijališta na teritoriji Grada Beograda u 2012. godini“.
Dakle, bez procene Zavoda i bez studije uticaja na životnu sredinu, vlast otpočinje projekat i objavljuje da je JP „Skijališta Srbije“ u saradnji sa gradom Beogradom, opštinom Voždovac i Ministarstvom trgovine, zaključilo ugovor za izradu projekta sa konzorcijumom Integral trading corporation i Ornament invest inženjering, kao jedinim ponuđačem. S obzirom na to da se radi o projektu vrednom oko 5.000.000 evra, NIN je Skijalištima Srbije uputio pitanje da li je uobičajena procedura da se bez potrebne studije uđe u takav projekat, kada postoji opravdana opasnost da bi radovi mogli da proizvedu, recimo, poremećaj stabilnosti terena ili istrebljenja neke zaštićene vrste. Nažalost, do izlaska ovog teksta odgovor nije stigao. „Ovde je uobičajena procedura da se procedure ne poštuju. Umesto da brani zajedničke interese od samovolje investitora, da usklađuje njihov interes za profitom sa održivim planskim razvojem grada i potrebama građana, vlast je saučesnik u izvrdavanju i kršenju zakona gde god je to neophodno njima bliskoj ekipi. Retki su slučajevi kada građani uspeju da se uspešno usprotive ovim procesima. Ono što je dodatno opasno je to da je vlast u slučajevima kada građani uspeju da mobilišu javnost i naprave veliku buku, spremna da za potrebe pojedinačnih projekata menja zakone i propise i na taj način uvodi još veći haos u razvoju grada“, kaže Lazović.

Takođe podseća da Zakon o proceni uticaja na životnu sredinu u svom članu 18 kaže da je Studija o proceni uticaja i saglasnost na studiju o proceni uticaja sastavni deo dokumentacije koja se prilaže uz zahtev za izdavanje odobrenja za izgradnju, a da smo na primeru gondole videli da radovi mogu da počnu pre nego što je studija uopšte doneta. I da je sličan scenario u planu i kada se radi o ski-stazi na Avali.
Naravno, projekat na Avali još ima šansu da bude zaustavljen (bar nisu već posekli šumu), ali je potrebno naći „junaka“ koji će naprednjacima objasniti da disanje spada u fiziološku neophodnost i da ima prioritet nad igračkama za turiste.

SANDRA PETRUŠIĆ
Izvor: NIN broj 3572, 13.06.2019.