Da li će deca ili unuci biti ponosni kada se jednoga dana suoče sa „učinkom“ predaka? Možda će pogled iz perspektive naslednika da pomogne jurišnicima na Kalemegdan da se vrate realnosti i ugledaju štetu koju su spremni da počine. I odustanu

Zamislimo mirno jutro u nedalekoj budućnosti. Beograđani i ostali, kojih se to tiče, saznali da se odustalo od žičare. Umesto kuka i veriga, zabijenih u ostatke Singidunuma, planira se most, kako i treba da bude. Vizure očuvane, preostalo drveće baškari svoje bogate krošnje na suncu, ptice neguju svoje mlade, a od silne lepote i cvrkuta, Goran Vesić, zamenik gradonačelnika, doživeo preobražaj i ponavlja pokajnički: „Znam da ništa ne znam, neka stručnjaci odlučuju o stručnim pitanjima“.

Počinje međusobno čestitanje i grljenje, pišu se dirljivi Fejsbuk postovi, tvituje se strasno, sve vri kao u kotlu – podjednako u realnom i virtuelnom svetu. Velika je pobeda izvojevana. I onda, osim nekolicine kredibilnih i doslednih boraca za grad Beograd sa dugim stažom, poput arhitekata Dragoljuba Bakića i Bojana Kovačevića, Inicijative Ne davimo Beograd, a u skorije vreme i nevladine organizacije Evropa Nostra Srbije, i drugih manje vidljivih, pomislim na sve one golubiće prevrtače, koji su – kao što to obično biva – ispod skuta režimskih uprava odjednom uskočili u prvi red velikih boraca za istinu i pravdu.

Eto, na primer, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, ključna institucija za donošenje stručnih odluka i mišljenja o izgradnji stanice žičare na kulturnom dobru od najvećeg, tzv. izuzetnog značaja. Republički zavod bio je mnogo puta pominjan u javnosti tokom poslednjih meseci, kao institucija koja prethodno nije obavila svoj posao kako bi trebalo, tj. koja je odgovorila pozitivno na predlog za izgradnju žičare tamo gde joj nije mesto.

Posle brojnih javnih prozivki, više od polovine stručnjaka ove kuće reagovalo je apelom nadležnima i medijima, u kojem su izjavili da se decidirano, iz stručnih razloga, ne slažu sa projektom, navodeći taksativno dokumenta, koja su do tada, sudeći po datumu pisanja apela (9. april 2019), bila svima njima nepoznata. Međutim, šefovi odeljenja su, po funkciji, delimično ili u potpunosti, još od 2015. bili upoznati sa dokumentima koji su stizali u Zavod u vezi sa žičarom. Uprkos tome, dvoje od njih potpisali su apel, kao da prethodno baš ništa nisu znali.

Bilo bi profesionalno korektnije da je održana sednica Stručnog saveta, što se nije dogodilo, kao i da su šefovi organizovali sastanke odeljenja kojima rukovode, upoznali kolege sa dokumentacijom i omogućili njihovo formalno izjašnjavanje. Ni ovo drugo se nije dogodilo.

Da su šefovi obavestili članove svojih odeljenja, većina stručnjaka Republičkog zavoda znala bi o čemu se radi i mogli bi blagovremeno nastupiti kao pokušaj korektiva rada direktorke i njene pomoćnice, pre potpisivanja dozvole za izgradnju žičare iz februara 2019. Koliko je odveć dugo ćutanje u Republičkom zavodu išlo naruku zaštiti Beogradske tvrđave – neka čitaoci prosude sami.

Možda je baš zbog svega toga izvestan broj časnih stručnjaka iste kuće, naizgled neočekivano, odbio da stavi svoj potpis na pomenuti apel, a neki drugi među njima su to učinili, birajući manje zlo. Postoje, dakle, stručnjaci, koji su bili umešani u manjoj ili većoj meri, a sada ćute i verovatno im je neprijatno – ali postoje i oni drugi, „veštiji“, koji gledaju da situaciju što bolje iskoriste za medijsku samopromociju. Tako se ujedno i skreće pažnja sa činjenice da nisu ništa preduzeli, a mogli su.

Kada je reč o stavu Upravnog odbora Republičkog zavoda, nužno je da njegovi članovi, kojima je slučaj gondole na zahtev Ministarstva kulture konačno predat na mišljenje, odluče da li je izgradnja žičare korisna i da neće naneti nikakvu štetu – ili je potpuno suprotno. Međutim, članovi UO su izbegli da se izjašnjavaju o tome, i pored bogate dokumentacije koja im je dostavljena.

Neobično je da Upravni odbor ne uviđa ono što je kristalno jasno brojnim strukovnim organizacijama, koje su se nedvosmisleno izjasnile protiv projekta žičare, stajući time u odbranu i zaštitu kulturnog dobra od izuzetnog značaja. Još je neobičnije što se Ministarstvo kulture proglasilo nenadležnim u tom slučaju(?!) i spremno je da raspravlja samo o tome da li je prekršen zakon.

Da li je to dovoljno? Pa nije, a evo i zašto.

Pre neku godinu, zahvaljujući delovanju Republičkog zavoda i stručne komisije arheologa formirane od strane istog zavoda – da se ne bi remetila trasa auto-puta – uništeni su ostaci novootkrivene reprezentativne ranohrišćanske bazilike kod Bele Palanke, nastale između 4. i 6. veka. Da je bilo volje i profesionalne savesti, ta bi građevina – važan centar ranog hrišćanstva u blizini episkopskog sedišta Remezijane (današnja Bela Palanka) – postala spomenik kulture od velikog, ili čak od izuzetnog značaja. Njeni dragoceni ostaci otišli su u nepovrat samo zato što joj nije blagovremeno dodeljen spomenički status, čime bi bila zakonski zaštićena, i što bi obezbedilo njeno očuvanje. Ovo obrazloženje uprave Republičkog zavoda tim povodom pravi je dokaz tačnosti izreke: onaj koji hoće, nađe način, dok onaj drugi traži izgovor.

Iako je u slučaju ranohrišćanske bazilike zakon nominalno poštovan, ta je građevina, umesto da bude istražena, konzervirana i prezentovana – ugrađena u podlogu auto-puta. Nadam se da je jasna potencijalna paralela sa slučajem žičare: puko poštovanje zakona i zakonskih akata nije dovoljno za očuvanje kulturnog dobra – potrebno je i nešto znanja, kao i profesionalne etike i ličnog integriteta.

Najvrednije spomeničko nasleđe Republike Srbije povereno je na čuvanje i zaštitu Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture i Ministarstvu kulture i informisanja, kao višoj instanci. Ukoliko te dve institucije ostanu na svojim trenutnim pozicijama spram onog što se sprema Beogradskoj tvrđavi, arhisimbolu Beograda – struci i građanima preostaje da, kao u srednjem veku, svoju nadu polože u Božiju intervenciju. Pa možda upali.

A možda da se neznalice koje odlučuju zapitaju, makar na tren, da li će njihova deca ili unuci biti ponosni kada se jednoga dana suoče sa „učinkom“ predaka? Možda pogled iz perspektive naslednika pomogne jurišnicima na Kalemegdan da se vrate realnosti i ugledaju štetu koju su spremni da počine. I odustanu. Prirede nam jutro s početka ovog napisa. Dobro jutro!

Aleksandra Davidov Temerinski
Izvor: NIN broj 3571, 06.06.2019.
http://www.nin.co.rs/pages/article.php?id=119473