Kako izgledaju reakcije javnosti na vesti o nasilju nad ženama koje nastavljaju traumatizaciju žrtava.

Najveći broj slučajeva nasilja nad ženama ne dođe ni do javnosti, ni do nadležnih službi, policije ili tužilaštva, jer su žene pored samog traumatičnog čina u trenutku kada se on dešava, izložene kontinuiranim osudama i pritiscima jednom kada na njega ukažu. Naša sredina izuzetno grubo reaguje na žrtve nasilja čineći da one traumu preživljavaju dugo nakon samog događaja. Ovo, kao i neadekvatne reakcije policije i izuzetna tromost pravnog aparata, parališe sve one žene koje bi se možda sa nasilnikom i suočile.

Na vest da je aktivistkinja Ne davimo Beograd, Ksenija Radovanović na dodeli nagrada za doprinos feminizmu napadnuta i prvo verbalno vređana, a zatim i udarena u glavu, komentatori na društvenim mrežama pokazali su na pravi način kako izgleda tortura žrtve u javnosti. Ovo nije mnogo drugačije i od drugih slučajeva kada žene uspeju da nadvladaju strah i suoče se sa onime što im se desilo.

twitter nasilje

Vesti, saopštenja, izjave, javni govor i nastup žrtve stavlja se pod lupu do najsitnijeg detalja koji bi komentatori, po pravilu, uradili drugačije. Ispituje se da li je žrtva provocirala, da li je trebalo da ćuti, da se drugačije oblači, da ne gleda u pravcu nasilnika, da mu se drugačije obraća… Verodostojnost priče stavlja se na test u kome je polazišna osnova da se žrtvi ne veruje, a ukoliko se i poveruje, onda sigurno ima nekog opravdanja za napad koji se desio. Ukoliko žena pokuša da se na neki način odbrani, to je automatski znak da je i sama primenila nasilje, pa je jasno da je sama kriva za ono što joj se desilo.

Detaljno se ispituje da li je kojim slučajem optužba lažna, bez obzira da li postoji veliki broj svedoka koji potvrde da se napad desio. Svaka i najmanja nelogičnost u medijskim objavama tretira se kao dokaz da se radi o nameštaljci i da je žrtva sve sama organizovala ne bi li izvukla neku korist. Senzacionalistički pristup medija koji surovo cedi svaki detalj događaja kako bi što više skandalizovao javnost, stavlja se na teret žrtvi i prikazuje kao da je ona to izazvala, a prema napasniku se pokazuje saosećanje jer sve to mora da trpi.

Teorije da se radi o ratu feministkinja protiv muškaraca su najbrojnije, ali ne zaostaju ni one da je umešan DB, Vučić ili neki drugi spoljni faktor. Ukoliko se žrtva kojim slučajem javno deklariše kao feministkinja to je već jasno opravdanje za primenu nasilja. Problemi žena se umanjuju ili se tvrdi da uopšte ne postoje, a borba za ženska prava se opisuje kao histerija ružnih, razmaženih i pomahnitalih žena. Sve ovo prati i serija izjašnjavanja o fizičkom izgledu i seksualnosti žrtve.

Svaka žena koja se odluči da javno ukaže na fizičke ili seksualne napade, mora očekivati da prođe kroz ovakav tretman, bez obzira na nivo povreda ili traumu koja je njoj nanešena. Uloga medija umesto da bude osuda napasnika i izveštavanje o načinima da se ovim praksama stane na put, je uglavnom estradizacija i skadalizacija javnosti, uvlačenje žrtve u nova objašnjavanja i davanje novih materijala za detaljnu analizu i razvlačenje.

Bez obzira na veliki broj poruka podrške koje su takođe vidljive na ovim objavama i koje ulivaju ohrabrenje, ne može čuditi to što se veliki broj žena ne odvažuje da javno govori o onome što im se dešava.

Ne samo zbog prirodne reakcije koja bi morala biti podrška žrtvama, već i ukoliko želimo da doprinesemo rešavanju ovog problema, neophodno je da stanemo uz žene žrtve nasilja, da pokažemo solidarnost, poverenje, zaštitu i ljudsku brigu. Odgovornost da se bavi napasnikom, ne sme ostati samo na žrtvi već treba da bude zajednički napor institucija i javnosti koji u konačnici mora da ima jasnu, nedvosmislenu i strogu poruku da je nasilje neprihvatljivo i kažnjivo.

Radomir Lazović

Tekst je objavljen u Blicu 17.3.2019. godine pod naslovom “Kad javnost nastavi traumatizaciju žrtava”.

Ilustracija: Guardian