Danas je na dnevnom redu nekoliko važnih zakona za život građana Srbije – od Zakona o bezbednosti i zdravlja na radu u zemlji u kojoj godišnje prosečno 45 ljudi izgubi život na radu do Zakona o izmenama i dopunama zakona o upravljanju otpadom u kojem se svi gušimo jer je smeće svuda oko nas, na našim ulicama, u našim rekama i jezerima, na divljim deponijama, sa industrijskim otpadom ilegalno zakopavanim i skladištenim godinama. Nisam to inače mislila da spominjem ali kad je već kolega govorio je o političkom otpadu da iskoristim priliku da kažem da se mi iz Zeleno-levog fronta zalažemo za reciklažu dok vi volite da spaljujete otpad. Mi nećemo spaljivati, mi ćemo politički otpad adekvatno skladištitu, zna se dobro kako se to radi.

Šta je zajedničko za ova dva zakona osim zahteva da radnici moraju biti bezbedni i zdravi i da naša životna sredina mora biti bezbedna i zdrava? Padaju mi napamet par stvari:

Prevencija. Sprečavanje da do povreda na radu uopšte dođe ili smanjenje otpada koji koristimo odnosno reciklaža svega što je moguće da se reciklira.
Nadzor. Koliko je za primenu ovih zakona važna dobra, kontinuirana i fer kontrola privrednih društava od strane kako radnih tako i od ekoloških inspekcija kada se privredna društva bave preradom i skladištenjem otpada od strane ekoloških inspekcija.
Vrednovanje odnosno eksploatacija. Radnike najpre treba tretirati kao ljude koji imaju svoje dostojanstvo, vrednovati njihov rad, u njih ulagati, osigurati njihova radna prava pa tako i pravo na slobodno vreme, odmor, nadoknadu za prekovremeni rad i između ostalog bezbednost na radu. Umesto toga mi u Srbiji sve češće svedočimo radnoj eksploataciji. Kada je reč o pitanju uređenja otpada, mi kao Zeleno-levi front, a godinama ranije kao Ne davimo Beograd, smo govorili da je otpad nije samo đubre već resurs ali je isto tako i ekološki rizik. U ovoj zemlji otpad postaje stvar biznisa i stvar profita, a ekološki rizik snose građani. To što postoji potreba za skladištenjem i tretmanom opasnog otpada ne znači da svako ko kaže da se bavi tretmanom opasnog otpada to radi na ekološki prihvatljiv način uz adekvatan nadzor i kontrolu nadležnih službi. Moramo imati i strožije zakone da sve ovo adekvatno regulišu. Ukoliko postrojenja planiraju da skladište ogromne količine otpada, na primer poput Yuniriska 40 000 tona godišnje, sa nužnim rizicima takvog poslovanja, a bez adekvatnih odgovora na takve rizike, svakome je jasno da takva postrojenja ne smeju biti u naseljenim mestima jer se rizik po ljude i njihovu fizičku bezbednost kao i zdravlje drastično uvećava.
Ali šta u svemu tome radi država? Nažalost, to je još jedna stvar koja povezuje ove zakone: država se ponaša kao sluškinja kapitala, domaćeg ili stranog, a u cilju bogaćenja i uvećanja tog bogatstva jedne privilegovane kaste. To bogaćenje ide na štetu eksploatisanih radnika i neretko njihove bezbednosti pa i života za koje retko ko snosi odgovornost ili ide na štetu građana koji se bore za bezbednost i zdravlje svoje životne sredine. A građani koji nisu deo kaste mogu da se pozivaju na zakone i za njih će važiti onda kad se ne zameraju nikome, ali ako se sukobe sa nekim moćnijim od sebe, odjednom zakoni ne važe jednako, institucije ćute ili se otvoreno stavljaju na stranu moćnijih, pristup pravdi nije jednako dostupan, u pitanje se dovodi njihova bezbednost. Država sa stanovišta građana koji su u ovom riziku se često postavlja kao suprotstavljena strana, kao strana koja direktno zastupa interese kompanija umesto da bude zastupnik javnog interesa, bilo da je reč o radnim pravima ili zaštiti životne sredine.

Moram da kažem da izražavam sumnju da je vladajućoj većini zaista stalo do tih stvari poput bezbednosti na radu ili zdrave životne sredine. Jer da im je stalo, zašto do sada na dnevni red nije stavio prvi predlog upućen u ovom skupštinskom sazivu i to baš Zeleno-levog kluba za formiranje Anketnog odbora za utvrđivanje činjenica i okolnosti u vezi sa pogibijom osam rudara u rudniku “Soko” 1. aprila 2022. godine. Je l to toliko strašno da neki poslanici potraže odgovore na pitanja šta su nadležni organi preduzeli, da li je pre nesreće vršena kontrola ispravnosti sistema za detekciju metana i drugih opasnih gasova i da li o tome postoje dokazi koji su bili na raspolaganju nadležnim organima prilikom utvrđivanja odgovornosti za nesreću? Da li su u vezi sa tim preduzete mere za utvrđivanje odgovornosti rukovodstva rudnika ili organa koji su bili dužni da vrše nadzor nad njegovim aktivnostima? Na koji način su nakon nesreće postupili rudarska inspekcija i Ministarstvo rudarstva i energetike i kada su pre toga vršile redovno odnosno vanredni inspekcijski nadzor? Kako su postupala nadležna tužilaštva i zbog čega porodicama poginulih rudara nije bio obezbeđen uvid u spise predmeta od strane postupajućeg tužilaštva? Ovde je poenta da se o tome ne govori. Na svaki pomen nečega o čemu se vama ne govori, kreću bestidne optužbe na račun onih koji o tome govore, kreće buka čija je svrha da niko ništa ne čuje, ne shvati i da prestane da se išta pita. Samo da vam kažem: to neće proći. Mi ćemo nastaviti da govorimo i nastavićemo da pitamo.

Ili kako inače objasniti da je bilo javnih rasprava o zakonima koji se u najmanju ruku moraju naći pred nama u isto vreme ako ne ranije od zakona koji su danas tu poput izmena i dopuna zakona o upraljanju otpadom, a takav zakon je Zakon o kontroli opasnosti od velikih udesa koji uključuju opasne supstance kojim se evropska Seveso III direktiva implementira u naš pravni poredak. Smatramo da se sa usvajanjem ovog zakona koji je spreman već duže od godinu dana odugovlači jer bi onda pravila po kojima se dodeljuju integrisane dozvole bila strožija po kompanije kakve su Elixir ili Yunirisk ili neke treće. Stvar koja je posebno važna je obaveza prevencije velikih udesa i ograničavanje posledica tih udesa pri planiranju prostora. Drugim rečima, morala bi da se ustanovi bezbednosna distanca od naseljenih ili drugih ranjivih mesta – dakle bezbednosnih razdaljina između kompleksa i zona stambenih naselja, zona javnih namena, zona za odmor i rekreaciju, kao i, onoliko koliko je moguće, glavnih transportnih ruta. Takođe, trajno bi bile dostupne informacije za sve seveso komplekse i javnost bi bila uključena u odlučivanje u postupku procene uticaja na životnu sredinu. I najvažnije, proširenje obuhvata seveso postrojenja na postrojenja za preradu otpada i na rudnička jalovišta ako je u tim postrojenjima prisutna jedna ili više opasnih materija, u jednakim ili većim količinama od propisane. Danas to nije slučaj. Zbog toga što je to tako, ekološki inspektori nemaju direktnu nadležnost i pravni osnov za reagovanje kod upravljanja rudničkim jalovištima i preduzećima za skladištenje i preradu opasnog otpada kakvu bi imali prenošenjem Seveso III direktive.

Umesto toga, pred nama su izmene i dopune zakona o upravljanju otpadom koje oduzimaju nadležnosti lokalnim samoupravama i daju Vladi nadležnost kreiranja regionalnih planova otpada. Mi kao Zeleno-levi front koji se zalaže za decentralizaciju smo ovde principijelno protiv, ali isto tako ukazujemo na ove perfidne mehanizme pojeftinjenja korupcije: sve centralizujete i direktno se dogovarate sa vašim omiljenim kompanijama. Toliko vam se žurilo da ste svašta nešto menjali u poslednjem trenutku da verovatno ni sami ne znate ko je i radi čijih interesa šta ubacivao u ovaj predlog zakona.

Zato postoji ogromno nepoverenje građana da u ovoj zemlji ne vlada zakon: da su zakoni ne ono po čemu se upravlja u ovoj zemlji već da su zakon neki ljudi koji vedre i oblače i od čijih odluka sve zavisi, bili oni lokalni šerifi ili republički, bili oni poslodavci za koje su radnici samo faktor proizvodnje, a ne ljudska bića sa svojim radnim pravima, bili oni direktori onih kompanija koji ne samo da izigravaju zakone kad im odgovara već pišu zakone ili sprečavaju usvajanje nekih zakona kad je to i interesu ostvarivanja profita. Zakon je ono što je u interesu ovih gospodara, bilo da su ekonomski ili politički kapitalisti.

I jasno je zašto mnogi građani misle da u Srbiji ne vlada zakon pa da nije ni važno šta u njima piše, posebno ako se ne sprovode. Mnogi građani će reći, ma kakvi zakoni, nije problem u zakonima, znate ono sada već ofucano “naši su zakoni dobri ali se ne primenjuju”. Naravno da to nije istina, nisu svi naši zakoni dobri, neki su katastrofalni, ali istina je i da se ne primenjuju jednako za sve. To da ljudi žele da se makar i loši zakoni poštuju, da važe jednako za sve, pa nek su i nepravedni, govori istovremeno i o niskom nivou očekivanja od politike – dajte nek je makar isto za sve, iako možda rešenja nisu u najboljem interesu. To takođe govori i o temeljnom zahtevu koji u ljudima nikada nećete izbrisati a to je zahtev za ravnopravnošću. Računajte sa tim.

I to da zakoni ne važe jednako za sve vidimo kada na građevini umiru radnici, u biznisu u kojem su oni odabrani koji retko ako i ikad krivično odgovaraju kako za nelegalnu gradnju tako i za smrt radnika ili teže povrede na radnom mestu. To vidimo onda kada radnici fabrike namenske industrije poginu u eksploziji 2017. godine i kada lokalni gospodar i direktor fabrike “Milan Blagojević” ne dočeka pravdu. Kakve takve osuđujuće presude dvojice rukovodioca fabrike na po tri godine zatvora makar priznaju odgovornost nadređenih za to da se objekat gde se nesreća dogodila nije imao ni upotrebnu dozvolu niti ispunjavao bezbednosne standarde. Mi se pitamo hoće li to biti poruka da se mogu nonšalantno ubijati radnici i da to prolazi nekažnjeno, da se mogu ponižavati porodice stradalih kada se bore za pravdu na sudu ili će biti šansa da ubuduće imamo veći udeo sankcionisanih u odnosu na broj krivičnih prijava za krivična dela iz oblasti bezbednosti na radu koje su opet sramno male u odnosu na broj smrtnih povreda na radu. To vidimo i kada fabričke radnice, koje osim što padaju u nesvest i razvijaju posebne tipove profesionalnih bolesti poput radnica u Aptivu, smrtno stradaju poput nedavnih slučajeva dveju radnica u fabrici Leoni u Kraljevu i fabrici Aster u Nišu, odnosno smrti radnice Ministarstva odbrane koja je pala kroz prozor sa sedmog sprata. Poslodavci tvrde da nisu preminule na radu, kao i da rad nema nikakve veze sa onim što im se dogodilo, dok njihove koleginice i kolege pričaju drugačiju priču mada neretko to ne smeju da čine javno jer se plaše da će ostati bez posla.

Vi ćete pričati o poboljšanjima u zakonu o bezbednosti i zdravlju na radu i istina, ima nekih poboljšanja. Ali jednako svi sumnjamo u sprovođenje ovog zakona kao i prethodnog. Jer ne može da postoji jednakost pred zakonom kad niste hteli da uložite resurse da sprovedete ni postojeći, pa će tako biti i sa novim predlogom zakona. Kako će se obezbediti da se evidencije o povredama na radu zaista vode (izuzev povreda sa smrtnim ishodom ili teškim povredama koje je teško sakriti) ako ovakav zakon ne prati značajno povećanje broja inspektora rada, njihovu tehnička opremljenost i bolja primanja kako bi uvećanje nadležnosti zaista pratila i njihova veća odgovornost za primenu zakona. U Srbiji 400 hiljada privrednih subjekata kontroliše oko 250 inspektora za rad i planira se uvećanje do 280. Apsolutno je jasno da je to nedovoljno. Nedostaje i poseban zakon o osiguranju od povreda na radu i profesionalnih bolesti koji je takođe mogao da bude podsticajan za sprečavanje povreda na radu. Ništa vas nije sprečavalo da se i takav predlog nađe pred nama.

Šta je još zajedničko za ove zakone: u obrazloženjima ovih zakona gotovo uvek su razlozi samo usklađivanje sa direktivama EU a ne i neki naši interni problemi. Kako bi to i bio slučaj kad u vašem svetu, Srbiji ide jako dobro, i radnici više nisu jeftini pa zbog toga investicije odlaze što je jednom prilikom govorila premijerka, ili sasvim drugi argument da zato što nam tako dobro ide imamo deficit radnika pa nam trebaju strani radnici za koje smo mi zapad. Ponešto ćemo unaprediti zakonske okvire za njihovu bezbednost i zdravlje na radu ali nećete obezbediti sprovođenje. U toj paralelnoj realnosti vas i običnih građana, u vašim će domovima raditi domaće radnice ili sve češće Filipinke kao kućna posluga ali za njih neće važiti zakon o bezbednosti na radu. Hvalićete se rodnom ravnopravnošću a nećete prepoznati rodnu dimenziju bezbednosti i zdravlja na radu od seksualnog zlostavljaja i ucenjivanja na radnim mestima.
Vi ćete svoje kuće praviti tamo gde neće raditi fabrike koje se bave tretmanom i skladištenjem opasnog otpada poput beogradske ekološke opštine Barajevo. Hvalićete se najboljim dostupnim tehnikama za preradu otpada, a one koje koriste kompanije kojima dajete dozvole ne koristi niko u Evropi. Vaše će službe mesecima donositi odluke o dozvolama za tretman i skladištenje otpada, a na primedbe građana nećete odgovarati.

Istovremeno, pozivaćete se na evropske direktive tako da se sa njima usaglašavate 10 ili 20 godina od njihovog usvajanja bez da pokušate da razmotrite aktuelna pitanja poput pitanja samozaposlenih i novih formi rada. Umesto da nove forme rada regulišete u Zakonu o radu, vi to radite kroz drudge zakone, pa vam nekad prođe a nekad ne. Kada je reč o konkretno ovom predlogu, on proširuje primenu na samozaposlena lica ali kada uzmemo u obzir da su platformski radnici u Srbiji (Glovo, Wolt, CarGo, Mr.D, Uradi-zaradi) angažovani preko nestandardnih ugovora često samozaposleni jer platforme izbegavaju da se ponašaju kao zvanični poslodavci ili rade preko agencija koje retroaktivno odjavljuju radnike pre povreda kako ne bi ostvarili pravo na osiguranje, onda vidimo na koji način oni zapravo nisu obuhvaćeni zaštitom. Nedavni protest radnika Wolta je podsetio i na rizike od ozbiljnih povreda na radu jer sve češće dvotočkašima vrše dostave u gustom saobraćaju. Dok se mi usaglasimo sa evropskim direktivama s kraja osamdesetih godina 20. veka, u EU se uveliko raspravlja o direktivama za 21. vek poput one o poboljšanju uslova rada na platformama koja treba i da reguliše ovu oblast ali i da poboljša uslove rada pa tako i probleme u vezi sa bezbednošću na radu. Evropski predlog ima dve ključne dimenzije za radnike: da obezbede da su oni koji rade preko platformi pravilno klasifikovani kao radnici (ili preduzetnici) i povećanje transparentnosti algoritamskog upravljanja koje direktno utiče na radne procese i same radnike. Srbija je zemlja u svetskom vrhu prema indeksu online rada kada je reč o udelu platformskih radnika u broju stanovnika.

Ali takvih ambicija ove vladajuće većine nema: da rešava probleme onih koji nisu deo kaste, da se bavi javnim interesom, da zaista jeste u procesu evropskih integracija radi demokratizacije i zaštite ljudskih prava a ne radi štikliranja kućica za pojedina poglavlja i dobijanja ekonomske nadoknade i ozakonjenja svojih štetnih ekonomskih politika ili koruptivnih dilova.

Pročitaj i ovo: