Nakon pet meseci blokade Dvorane Kulturnog centra Beograda policija je ušla u ovaj prostor i privela dve osobe, čime je blokada zvanično završena. KCB je još u februaru blokirala inicijativa Kultura u blokadi, nakon održanog protesta umetnika, radnika i radnica u kulturi ispred resornog Ministarstva.
Uz transparente “Sva vlast plenumima” i “Deblokada na repertoaru”, KCB nije blokiran već je oslobođen, rekli su iz inicijative nakon ulaska u prostor koji će pet meseci predstavljati mesto na kome će se voditi brojne diskusije o uslovima rada u kulturi, širenju fronta borbe i solidarnosti između različitih grupa i sektora, ali i ključnog prostora za stvaranje i organizovanje zborova različitih beogradskih opština i plenuma različitih esnafa. Na tom primeru se ocrtava prelamanje političke sile i nasilja, simboličke moći i finansijskog disciplinovanja, spajanje frontova otpora, polja gde se oni presecaju i spajaju u jedno – sveopštu pobunu protiv vlasti u kojoj se ogleda sve najgore – sila, krađa, huškanje, zavadi pa vladaj politika. Zavadi pa vladaj i pokradi dok ne gledaju.
Nije kriza u Srbiji počela padom nadstrešnice u Novom Sadu, ali tada jeste počela borba za goli opstanak. Najpre na ulicama, potom na skoro svim fakultetima u zemlji. Počelo je prebijanjem studenata Fakulteta dramskih umetnosti, planulo u neočekivane razmere otpora, svuda. Nedugo nakon početka studentskih blokada krenulo da je da vri u različitim sektorima. Jedan od prvih esnafa koji je uputio otvorenu podršku studentima i studentkinjama u blokadi bila je kultura, okupljajući oko zajedničkog proglasa aktere sa nezavisne scene, umetnike, zaposlene u javnim institucijama kulture, glumce, profesore i profesorke sa akademija. Dugogodišnji problemi u sektoru kulture i odsustvo političke volje da se oni reše doprineli su radikalizaciji otpora.
Prema rečima Branislava Dimitrijevića, profesora istorije umetnosti i odbornika Zeleno-levog fronta u Skupštini Beograda:
– Kulturna politika, ako ovde uopšte i postoji, samo je ogledni primer ideološke uzurpacije kulture kao zajedničkog i javnog dobra. Na delu je sinergija neo-liberalnog modela koji urla “Sve i svi na tržište!” i ekstremno desnog, nacional-klerikalnog modela koji je sada personifikovan i ličnošću ministra kulture – govori Dimitrijević.
Reč je o trenutnom ministru kulture Nikoli Selakoviću, postavljenom u Ministarstvo kulture nakon mandata u Ministarstvu rada u kome je bio u prolazu, baveći se pretežno boračkim pitanjima.
– On je sigurno ideološki najekstremnija pojava u liku jednog ministra kulture još od Nedićevog vremena. On kulturu dakako ne tretira kao slobodnu, inovativnu i kritičku delatnost, već isključivo kao teledirigovani državno-nacionalni ceremonijel-štelung besomučne indoktrinacije i nasilne konstrukcije monokulturnog identiteta. Jedino je još kroz javne konkurse bilo moguće onima koji se ne snalaze u tako postavljenoj doktrini da budu makar simbolično podržani za svoju umetničku ili kulturnu delatnost. Praktičnim ukidanjem konkursa na gradskom nivou, a sada i mnogim drugim indicijama, jasno je da se radi o finalnom obračunu sa nezavisnom i kritičkom kulturom u Srbiji – navodi Dimitrijević.
Prema rečima Branislava Dimitrijevića, Srpska napredna stranka se odmah po dolasku na vlast obračunala sa onim ustanovama kulture koje su, kako navodi, u uslovima koje ni tada nisu bile mnogo povoljne, postigle autonomiju, stručan i odgovoran rad, kakve su na primer bili Narodna Biblioteka ili Muzej savremene umetnosti u Beogradu.
Odmah se prešlo na izmene u upravnim odborima i na neku vrstu čistke koja je, na primer u oblasti vizuelne umetnosti, značila da je nekih pet-šest ljudi bliskih SNS-u nagomilavalo pozicije u upravnim odborima, selektorskim komisijama i na drugim pozicijama, sinekurama i šemama. U sektoru kulture je i inače srazmerno veoma malo ljudi bliskih SNS-u, a oni su tu po pravilu zbog neposrednih ličnih interesa. Ali čini se da su se ti ljudi pomalo stavili u zavetrinu, a da se u nove upravne odbore postavljaju još poslušniji, još manje stručni i poprilično anonimni ljudi. Ti ljudi su očigledno odabrani od strane ministra da dovrše proces potpunog stavljanja svih ustanove kulture ne samo pod strogu kontrolu vlasti već i radi sve očiglednijeg mešanja vlasti u programe ustanova – pa sve i do mogućih reperkusija za zaposlene u ustanovama kulture koji su nedvosmisleno podržali studentske proteste. Sve je to deo poslednjeg kruga pakla SNS-ove vlasti, simbolički pandan represiji koja se vrši svakodnevno nad građanima, i sve veća pretnja da vlast neće birati sredstva u poslednjoj epizodi koja upravo počinje – najavljuje Dimitrijević.
Pročitaj i ovo:
Grad Beograd daje milione za SNS paravojsku, a nema para za plate radnika i radnica Apoteka Beograd
Radnice i radnici Apoteka Beograd nisu primili čak 15 plata, nemaju overene zdravstvene knjižice i mesecima čekaju da gradska vlast ponudi bilo kakvo rešenje. Istovremeno, glavna tačka predstojeće sednice Skupštine Grada Beograda je ugovor kojim će se iz gradskog budžeta izdvajati ogroman novac za angažovanje privatne SNS paravojske - čak 70 miliona evra godišnje.
Đorđević: Vlast ne može da raspiše izbore dok je aktivan zahtev za sednicu o nepoverenju vladi
Biljana Đorđević izjavila je da Vlada Srbije ne može da uputi obrazloženi predlog predsedniku Srbije za raspuštanje Narodne skupštine dok je u proceduri zahtev za razmatranje nepoverenja Vladi. S druge strane, premijer može, kao što je mogao i do sada, da podnese ostavku, čime Vlada prestaje da funkcioniše u punom mandatu i otvara se mogućnost za raspisivanje izbora ukoliko se u roku od 30 dana ne formira nova Vlada.
Ko profitira od privrednog rasta?
Kad se zvaničnici hvale napretkom Srbije, najviše vole da govore o BDP-u, odnosno o njegovom rastu, a posebno vole da javni dug mere u odnosu na BDP. Taj broj im se sviđa. On je uglavnom tačan, ali je i prazan, jer ne kaže ništa o tome kome taj rast pripada. Još važnije je pitanje ko će profitirati u budućnosti. Autorski tekst Mladena Vitasa za Danas.






