Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica grada Beograda, na sednici održanoj 20. decembra 2024. nije usvojila predlog gradonačelnika Šapića da se podigne spomenik generalu Dragoljubu Mihailoviću na Terazijskoj terasi. Ali, on i dalje ne odustaje. Pritiskom na institucije kao što su Urbanistički Zavod i Zavod za zaštitu spomenika kulture, preko kojih ostvaruje i druge svoje lične interese i kroji javni prostor našeg grada po sopstvenom nahođenju, Šapić je sada pribavio njihove saglasnosti da se u sred parka Ušće podigne ovaj spomenik, i to konjanički, za šta je dostavio i skicu. Sledeća i poslednja instanca je upravo Komisija za spomenike čija predsednica Bojana Borić Brešković sada od gradonačelnika dobija priliku da se ispravi i povinuje njegovoj volji. Budući da na sednicama ona rukovodi SNS većinom, i budući da je sastanak kao hitan sazvala samo sa tom tačkom dnevnog reda, možemo očekivati da je izdata direktiva da se Šapićev predlog izglasa jer je dobio odgovarajuće formalne saglasnosti.

Međutim ono što ostaje isto i u ovoj ponovljenoj inicijativi jeste obrazloženje koje gradonačelnik potpisuje i koje ne sadrži gotovo ni jednu činjenicu koja bi govorila u prilog naročitih zasluga generalovih, a na osnovu kojih se on imaovekovečiti u bronzi. Kao član ove Komisije već sam na sastanku 20. decembra, kako stoji i u zapisniku, rekao da bih pokušao da izbegnem dalju polarizaciju ovog društva ponovnim iznošenjem istorijskih činjenica o Mihailovićevoj kolaboraciji sa okupatorom i njegovoj odgovornosti za počinjenje ratne zločine, već da predlažem da se Komisija usresredi na ono što joj je povereno – a to je utvrdjivanje da li je neka istorijska ličnost postigla takve podvige i ima tolike zasluge za ovaj grad i ovo društvo, da joj se sad svi mi savremenici odužujemo materijalnom memorijalizacijom.

Mihailoviću se želi podići spomenik kao vojskovođi, kao đeneralu. Dakle kriterijumi koji tu važe su pre svega oni kojiutvrđuju šta su to podvizi ovog voskovođe: da li je onizvojevao pobedu u ratu, ili bar u nekoj velikoj bitki, ili je herojski poginuo u borbi sa okupatorom protiv kog se đeneralnavodno borio? Da li je izumeo neku uspešnu vojnu doktrinu ili se s druge strane možda pokazao kao mirotvorac? Da li je kao „antifašista“, kako kažu njegove pristalice, recimo učestvovao u oslobođenju Beograda u kom mu se diže spomenik? Ili je možda na konju – jer spomenik je najavljen kao konjanički – pobednički umarširao sa svojim oslobodilačkim trupama u Zagreb krajem rata? Da li se možda neka njegova četa žrtvovala da bi omogućila civilima da se evakuišu iz nemačkog obruča, kao što je to učinio užičkiRadnički bataljon? Istorijske činjenice pak govore da su se već u to vreme, u vreme Užičke republike na jesen 1941, Mihailovićevi četnici izravno stavili na stranu nemačkog okupatora usmerivši vojne akcije isključivo protiv pripadnika partizanskog pokreta i civilnog stanovništa koje je podržavalo taj pokret.

Ali ipak se vratimo na generalove zasluge – one iste koje ne ume da pobroji čak ni sam predlagač, gradonačelnik Beograda. U njegovom obrazloženju se šturo navodi da je Mihailović pre rata bio „oficir koji je obavljao brojne dužnosti“ a da je posle okupacije „osnovao na Ravnoj Gori Komandu četničkih odreda Jugoslovenske vojske“. Dalje je naveden samo jedan jedini konkretan događaj koji preporučuje Mihailovića za spomenik – akcija spasavanja američkih pilota, t.j. nedavno ekranizovana „Operacija Halijard“. I to je doslovce sve što podupire argument o Mihailovićevim zaslugama da mu se podigne spomenik u Beogradu. U obrazloženju naravno ne stoji kako su mu i njegovi prvobitni anglo-američki saveznici okrenuli leđa i, premda anti-komunisti, pragmatično shvatili da u Jugoslaviji postoji samo jedan antifašistički pokret kog valja podržati.

Pominje se u obrazloženju i da su ga „komunističke vlasti“ osudile na smrt zbog kolaboracije i ratnih zločina, a naravno,pominje se i odluka o poništenju te presude iz 2015. Ali, šta god znali iz istorije, pa i privatno mislili o Mihailovićevoj (ne)odgovornosti za zločine, ne podiže se spomenik nekomčija je zasluga da možda nije bio ratni zločinac, da možda nije naredio njihovo izvršenje, pa da eto, možda, nije čak ni znaoza te zločine. Ali na stranu sada želja njegovih pristalica da ga abolira – spomenik se i onako podiže nekom za ono što je bio, a ne za ono što nije bio, i to možda nije bio. To šta je Mihailović zapravo bio, ne navodi čak ni sam predlagač.

Ovaj spomenik bi bio bezočna fabrikacija istorije, uvreda za sve potomke žrtava četničkih pokolja nedaleko i od centraBeograda: pokolja u Vraniću, u Boleču, i mnogih drugih dokumentovanih primera mučenja i egzekucija civila i pripadnika partizanskog pokreta. Spomenik bi predstavljaonegiranje niza stravičnih zločina a posebno onihorganizovanih sa genocidnim namerama kakvi su bili u Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu, a čiji izvršilac,Pavle Đurišić, tada izveštava Mihailovića da se „pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti.“ Spomenik bi bio šamarčina na licu svakog antifašiste i neprestano bi izazivao tenzije i sukobe. Spomenik bi bio nasilna intervencija u javnom prostoru Novog Beograda, grada koji je nastao u vreme socijalizma protiv kog se Mihailović borio daleko više nego protiv fašizma – a sa čim bi se pretpostavljam složili i njegovi današnji istomišljenici. Jedino čemu bi ovaj spomenik zaista bio spomenik, jestespomenik autokratskoj vlasti čiji se korumpirani sistemraspada ali još uvek veštački održava neistinama, pa samim tim i istorijskim neistinama.

Ovakve destruktivne inicijative su s jedne strane infantilne (gradonačelnik se ovde ponaša kao dete koje je preti tantrumom ako mu se želja ne ispuni) ali i veoma ozbiljne uzamajavanju javnosti, stvaranju konfuzija i podela, odvraćanju pažnje od stvarne situacije koju ovakva inicijativa hoće da dodatno zamuti. U vreme društvenih kriza spomenici koji su iole sporni se prosto ne podižu, osim ako se ne želi njima proizvoditi dodatna društvena nestabilnost. Ali ova inicijativa ne tiče se samo đenerala, tiče se i čitave šeme po kojoj Šapićeva garnitura upravlja, zbog koje bi, kako sam ranijeKomisiji i predložio, trebalo ne samo sprečiti izgradnju ovog konkretnog spomenika nego i privremeno obustaviti izgradnju svih drugih spomenika dok se ne otkrije milijonski iznos koji su građani odvojili za Stefana Nemanju, za šta je zakonski roktajnosti odavno prošao, ali i dok se ne uspostave jasne procedure i omogući stručna i javna rasprava o načinima obeležavanja javnog prostora u Beogradu.

Sednica Komisije za spomenike, sa jednom tačkom dnevnog reda, zakazana je za 25. jun u 10h.

Pročitaj i ovo: