Vjekoslav Vuković je dugogodišnji aktivist i jedan od dvije tisuće članova inicijative Ne davimo Beograd, zadužen primarno za medijsku prisutnost i prenošenje poruka zainteresiranoj javnosti, uz, kako kaže »stalnu podršku drugarima i drugaricama Inicijative u brojnim akcijama i aktivnostima koje provodimo od početka našeg rada prije pet godina«. S Vjekoslavom smo razgovarali o sve brojnijim građanskim pokretima, inicijativama i skupinama koje (krivo riješene) probleme i pitanja općeg značaja stavljaju u fokus interesiranja građana. Zanimala su nas i iskustva, detalji i rezultati ovakvog djelovanja na društvenoj sceni, koje je sama Udruga Ne davimo Beograd (osnovana u veljači ove godine) definirala u svojem statutu kao: »Sudjelovanje građana u razvoju svojeg okruženja i unaprjeđenju uvjeta za pravednije korištenje i uvećavanje zajedničkih dobara«.

Sve je više ciljanih ekoloških pokreta, ali i masovnih akcija koje realiziraju ideje za koje se donedavno nije mogla zainteresirati šira javnost – tipičan primjer je očuvanje biološke raznolikosti i uopće postojanja planinskih rijeka na kojima su planirane male hidroelektrane. S druge strane, ni napada na ekološke aktiviste ne nedostaje. Kako ocjenjujete današnju aktivističku scenu u ovom području u Srbiji i koji su njezini kapaciteti i dometi?

Aktivizam i udruživanje ljudi u temama vezanim za zaštitu okoliša je slično kao i za druge životne teme kod nas – državni aparat i podobni investitori svestrano rade na tome da obesmisle udruživanje ljudi oko tema koje »dišemo, jedemo i pijemo«, da ne bismo postavljali suvišna pitanja i stali na put »progresu« koji dovodi do više novca za njih, ali manje zraka, zemlje i vode za nas. Većina skupina koje se bave ovom problematikom su nastale kao reakcija na štetne poteze, negdje i prekasno, i zato nedostaje zajednička nit, koja se lagano nazire, da bismo svi išli u istom pravcu. Taj pravac je udruživanje oko zelene politike koja je održiva, blagonaklona prema prirodi i čovjeku kao svjesnom biću koji koristi prirodu za svoje potrebe, a misli i o budućim generacijama.

Jesu li očuvanje urbanog zelenila (često na građevinskim parcelama) ili očuvanje cijelih ekosustava daleko od osviješćene urbane populacije? Ima li u brojnim pokretima koji nose nazive »ne damo parkić«, »ne damo livadicu« i slične, licemjernog ponašanja?

Veliki broj inicijativa koje spominjete nastao je kao odgovor na katastrofalne poteze vlasti na svim razinama, nekad zbog nestručnosti i nebrige, ali većinom zbog korupcije i osobne koristi pojedinaca. Do ovoga dolazi, jer su građani i građanke vjerovali institucijama koje plaćaju da brinu o općoj dobrobiti društva, kao i zakonima koji su predstavljeni kao progresivni. Dugo su vjerovali i raznim političkim opcijama kojima su puna usta napretka i blagostanja i koje su podržavali misleći da će brinuti o njima i ispuniti obećanja. Ispostavilo se da je u međuvremenu svaki građanin i građanka ove zemlje na svaki način isključen iz svih procesa i odluka, a medijski stroj vlasti ga uvjerava da je sve u redu. Ne treba osuđivati ljude zato što reagiraju tek kad problem dođe na kućni prag, ali ih treba osnažiti i informirati na sve načine o mogućnostima održive zelene politike i ohrabriti da budu proaktivni i uključe što više ljudi. Potrebno je shvatiti da je ova tema razlog da iziđemo na ulicu ili izbore kada su fer i da što više pričamo sa susjedima i obitelji o stvarima iz neposrednog okruženja i načinima kako da se one poboljšaju.

Kako pokrenuti »mase«? Bili ste veoma angažirani u kampanji bojkota proljetnih izbora, napose u medijskom dijelu te kampanje. Može li se javnost u Srbiji pokrenuti na jedan članak, tweet, sliku, poziv… ili ovom društvu nedostaje takav refleks?

Potrebno je dosta truda i rada, puno iskrenosti i transparentnosti i malo sreće da se mase pokrenu. U uvjetima ograničenih resursa, zloporabe medija i institucija i kad imate korumpiranu političku elitu, to je još teže. Još kad tome dodate da su vrijednosti koje zastupate godinama i desetljećima smatrane antidržavnim, ljudi se nalaze pred lažnom dilemom kad se sretnu s djelovanjem pokreta kao što je Ne davimo Beograd. Uzimajući u obzir sve te faktore, inicijativa Ne davimo Beograd izabrala je da strpljivo gradi i promovira politiku koja (prvenstveno) pred Grad Beograd stavlja na stol jasan pravac razvitka dobrog grada, koji u fokusu ima pojedinca, zgradu, ulicu, mjesnu zajednicu i plan kako da to provede u djelo. Prethodni period i aktivnosti koje poduzimamo nam govore da je to način da uključimo sve više ljudi i da oni na neki način preuzmu vlasništvo nad procesom promjene sustava. Sve ostalo su samo tehnike i alati koji mogu privremeno napraviti mali korak, ali dugoročno nema ozbiljne promjene bez veće uključenosti i informiranosti ljudi.

Je li budućnost naših urbanih prostora u potpunosti ovisna o volji građana da sudjeluju u demokratskim načinima kontrole rada vlasti koje su oni izabrali?

Apsolutno ne, to ne postoji, bar u Beogradu, a sve više i u svim ostalima gradovima. Ali treba težiti ka tome i to jeste i prvi razlog našeg okupljanja. Kad pogledate naše zakone u tom području, oni formalno predviđaju veće sudjelovanje građana i građanki u brojnim procesima, planove i javne uvide koji se na papiru konzultiraju s njima… Međutim, lokalne institucije to vide kao ozbiljan teret i na razne načine opstruiraju te procese, a zahvaljujući našoj inicijativi, to je prestalo biti predmetom tajne. Nismo propustili nijednu priliku ukazati na sve makinacije i druge nepravilnosti koje se dešavaju u procesima donošenja i izmjena urbanističkih planova; neke smo uspjeli u potpunosti spriječiti ili izmijeniti, za neke su se morali dobro potruditi, a kod nekih projekata, kao što je Beograd na vodi, su potpuno nezakonito donijeli veliki broj odluka i čak porušili dio grada, jer nisu imali drugog načina da papirološki legitimiziraju najveću otimačinu javnog prostora i novca građana/ki u novijoj povijesti Beograda. Nadamo se da će odgovorni za sve ovo odgovarati kada se oslobode institucije.

Koji je značaj performansa, tribina, štandova i ostalih modernih (ne klasičnih, novih) oblika medijskog rada u razvijanju i promoviranju realizacije ideja civilnog društva?

U današnjem društvu, preopterećnom brojnim informacijama i zatrpanom porukama, potrebno je koristiti sve resurse koji stoje na raspolaganju za rad s ljudima. Ovisno o procjeni, ideji i poruci koju želite prenijeti ili kampanji koju provodite, pojedinačno ili skupa navedeni oblici medijskog rada donose stanoviti efekt. Čini mi se da se previše oslanjamo na nove načine komunikacije, zapostavljajući stare dobre tehnike za prenošenje poruke na do sada poznate načine (štand, letak), koji, iako zahtijevaju mnogo više resursa i vremena, daju više rezultata i donose veće razumijevanje od strane pojedinaca koji su im izloženi. S druge strane, ukoliko previše uložimo u stručne tribine namijenjene istomišljenicima, bez ideje kako poruku poslati izvan tog začaranog kruga, onda potcjenjujemo veliki značaj koji imaju elektronički načini komunikacije.

Je li iskreni aktivist u očuvanju okoliša istovremeno opredijeljen i kao iskreni poklonik lijevih ideja u ekonomiji i društvenoj organizaciji?

Mi se danas borimo za osnovne stvari. Da dišemo zdravo, da imamo čistu pitku vodu i gradove u kojima nije opasno živjeti, ali i za dostojanstven život i posao od koga se može dobro živjeti, za obrazovanje i kvalitetnu njegu kad smo bolesni, javni prijevoz… U društvu s najvećim ekonomskim razlikama u Europi ova pitanja su ključna politička pitanja i ne mogu ići odvojeno.

Sudjelovanje javnosti u procesima donošenja odluka koje se tiču zdravlja, života i okoliša dio je nacionalne i međunarodne legislative, no koliko građana zaista proučava prostorno-plansku dokumentaciju, uočava nedosljednosti i greške i poduzima zajedničke akcije da bi se planovi mijenjali? Je li iscrpljujuća borba građana sa strukturama vlasti dugoročno jedino rješenje i kako se nositi s frustracijama kada ne uspije?

Odlično pitanje, koje vodi k rješenju da je potrebno naći načina kako bi svi koji žele sudjelovati u procesu bili na jednostavan način upućeni u problematiku, odluke koje se njih tiču i planove koji će utjecati na njih, čak i posredno. To se postiže znatno boljom informiranošću građana/ki, podizanjem svijesti, jasnijim i dorečenim zakonima i podzakonskim aktima, institucijama koje funkcioniraju i prioritet su im građani/ke, ali i političkim akterima koji ne izigravaju povjerenje koje su im dali određeni građani/ke da ih predstavljaju na mjestima gdje se odlučuje. Ne davimo Beograd ima rješenja za povećano sudjelovanje dobro obaviještenih građana, vraćanje struke i stručne javnosti u sve procese i planove, čak i za same građevinske radove na gradskoj infrastrukturi, za koje smo prije točno godinu dana predložili set mjera, kako bi građani/ke u ulicama koje se rekonstruiraju što manje trpjeli.

Veliki urbani centri u Srbiji nepovratno su izmijenili svoj izgled ili je taj proces na samom kraju. Ipak, i u ovako izmijenjene i ne sasvim ugodne za život, iz dana u dan se doseljavaju novi ljudi. Kakva je perspektiva života i zdravlja ljudi u takvim sredinama? Dobijamo li novim sugrađanima nove borce za bolje urbane sredine ili vojsku letargičara koji očajno traže tragove boljeg života i ne obaziru se na to gdje žive?

Teško je bez opsežnijeg sociološkog istraživanja precizno zaključiti koliko novi sugrađani/ke doprinose aktivizmu, ali je lako ustvrditi da i njima i ljudima koji već žive u Beogradu život izgleda sve teži zbog zagađenog okoliša, prometnog kaosa, neodgovarajuće infrastrukture, korumpirane birokracije, nedostatka javnog prijevoza i brojnih drugih ustanova, za što je zaslužna nesposobna gradska vlast, kojoj je vrijeme da ode, odgovara za svoja nedjela i prepusti grad ljudima koji ga stvarno vole, bez obzira na to jesu li rođeni u njemu ili su došli u njega i imaju plan kako ga učiniti dobrim gradom za sve njegove stanovnike/ce. Svakako je neophodno da što više stanovnika/ca što prije razumije da ne trebaju čekati sam moment kad će Vesić (Goran, zamjenik gradonačelnika Beograda, prim. M. T.) doći na njihova vrata rušiti, otimati ili kažnjavati (a doći će), već da sudjeluju u »izgradnji« dobrog grada za sebe, svoju djecu, prijatelje, susjede, kućne ljubimce i okoliš.

Razgovor vodio: Marko Tucakov

Originalni naslov: Odgovor na katastrofalne poteze vlasti

Izvor: http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/5836/Odgovor-na-katastrofalne-poteze-vlasti/

Pročitaj i ovo:

Lazović za Nova S: Rasipamo novac dok se deca leče sms porukama

“Sa jedne strane treba da slavimo neko zajedništvo, bolju godinu želimo jedni drugima. Umesto da ta sredstva uložimo, da nekome zaista bude bolje, mi ih rasipamo tako da na njima zarade korumpirana elita bliska sa Naprednom strankom”, kazao je Radomir Lazović.

Rasprava o budžetu – nova manipulacija gradske vlasti Beograda

Na okruglom stolu o gradskom budžetu, koji je održan danas u Medija centru, ocenjeno je da je javna rasprava na koju je vlast pozvala građane fingirana politička promocija, a ne iskreno uključivanje ljudi u odlučivanje. Takođe, najavljena je saradnja lokalne odborničke grupe Srce grada sa Zajedno za Srbiju, Nebojše Zelenovića i Ne davimo Beograd.