Ovih dana se u medijima pojavljivala plejada analitičara, koji su govorili kako smo žrtve igara velikih, kako ništa nismo skrivili, a ranije se javljalo i nadanje da će se naći rešenje prihvatljivo za sve strane.
Još pogubnije, gotovo kod svih se nacionalizacija predstavljala kao apsolutno zlo i najgore moguće rešenje, gore čak i od sankcija koje imamo sada. Kao da nije bilo jasno da Amerikanci isključivo žele izlazak ruskog uticaja, dok Rusi žele da po svaku cenu zadrže isti.
Negativnim narativom o nacionalizaciji se delegitimisalo i prinudno preuzimanje upravljanja kao jedino drugo potencijalno rešenje.
Neko je spominjao i to kako državne firme loše posluju. Kao da ne bi čak i spuštanje NIS-a na nivo rada EPS-a bilo bolje od onoga što sada sledi. Ali naravno, funkcionisanje NIS-a pod okriljem države moglo bi da bude značajno bolje, posebno pod drugačijom vlašću.
Plašim se da je dogmatski pristup, uz prateću nekritičku odanost Rusiji, doveo do današnjeg kraha. Nije prvi put da nam ta dva faktora rade o glavi. Jasno je da glavni izvor tih faktora leži u politici aktuelne vlasti, ali je njihov uticaj uzeo maha i šire.