Izjave Aleksandra Šapića da su Romi sami krivi za svoj težak položaj i da sami treba da odluče da li žele da žive po standardima civilizovanog sveta, pokazuju duboko nerazumevanje problema sa kojima se Romi svakodnevno suočavaju i generalno teškog položaja Roma u našem društvu. Činjenica da gradonačelnik Beograda ovakve izjave daje kao reakciju na smrt jednoipogodišnje devojčice koju je pregazio kamion na Karaburmi, pokazuju i potpuno odsustvo empatije i poštovanja za preminulu i njenu porodicu.

Gradonačelnik Šapić smatra da Romi nisu sami sa sobom rešili da li žele da žive po standardima jednog civilizovanog sveta, da su uslove u kojima živi većina građana i građanki romske nacionalnosti u Srbiji sami birali. Time je, zapravo, rekao da su Romi sami odgovorni za svoj položaj, što bi dalje značilo da su izabrali im se deca gaze ili stradaju u požarima.

Podsećamo, Romi i Romkinje spadaju u najsiromašnije i najviše diskriminisane građane i građanke u Republici Srbiji. Njihov prosečan životni vek je u Srbiji i dalje oko 48 godina, a tek svaka stota osoba romske nacionalnosti doživi preko 60 godina života, najmanje su zapošljavani, ograničen im je pristup zdravstvenoj zaštiti, romska deca i dalje u školama doživljavaju diskriminaciju. Sve su to uslovi koji romski narod održava u začaranom krugu siromaštva, a život u podstandarnim naseljima je samo deo problema.

Uprkos ovim sumornim podacima, u Srbiji i dalje postoje osobe, poput Aleksandra Šapića, koji se ne bore protiv rasizma i anticiganizma, već predrasude i mržnju prema Romima i sami raspiruju. Izjavnom da „Romi neće da žive u malim sredinama“, gradonačelnik pokazuje da su sve gradske vlasti do sada problem loših uslova života Roma u glavnom gradu želeli da reše prisilnim raseljavanjem. Nedostatak socijalnih stanova u Beogradu, Šapić opravdava neistinom da se Romi „ne zadržavaju dugo u stanovima koji im se dodeljuju i demoliraju ih“. Dodatno, izjavom da su „Romi ugrožavali bezbednost ljudi sa kojima žive, njihovih komšija koji su nam se žalili na njih“, Šapić pokazuje da on, kao ni gradska vlast , ne čine ništa u borbi protiv raslojavanja i etničke netrpeljivosti.

Politika Aleksandra Šapića je deo politike Republike Srbije koja raznim podzakonskim aktima onemogućava nasiromašnijima, među kojima ima najviše osoba romske nacionalnosti, dostojanstveni život bez gladi, pre svega uvodeći sistem socijalih karata kojom će mnogi korisnici biti isključeni iz sistema socijalne pomoći ( a koja iznosi 10.385 dinara mesečno) ukoliko, kao korisnici materijalne socijalne pomoći, obavljaju bilo kakav posao, uključivši i prikupljanje sekundarnih sirovina. Pored toga, lokalne samouprave donose odluke o kriminalizaciji rada najsoromašnijih, prikupljača sekndarnih sirovina po odluci vlasti Novog Sada, registrovanih nosača prtljaga na Beogradskoj autobuskoj stanici, po odluci Grada Beograda, itd.

Aleksandar Šapić je svojim izjavama pokazao da on lično mora da donese odluku da li želi da prihvati standarde civilizovanog sveta, poštujući različitost i ljudska prava.

Pročitaj i ovo:

Dimitrijević: U defanzivi su i ne snalaze se, loši potezi i histerične poruke

„Protesti su protiv nasilja, a svakog dana imate nove pojave nasilja. Način na koji SNS vlada je – nasiljem, takvom vrstom komunikacije, ona polazi od parlamenta, odozgo, to nasilje nastaje u našoj najznačajnijoj instituciji. Nasilje u skupštini je sve veće i veće, osećaju se ugroženim i kad ih Radomir Lazović izbezumi činjenicama, oni to ne mogu da podnesu, pritom ga napada čovek koji više i nije poslanik. Taj dom je pod SNS-om izgubio ono malo kredibiliteta koji je imao“, smatra Dimitrijević.

Podrška akademske zajednice zahtevima građanskih protesta

Već čitavu deceniju, Srbija je zemlja u kojoj ne postoji politička odgovornost. Umesto nje, u našem društvu se kao najviša vrlina uzdiže podanički odnos prema vlasti. Iz tog razloga se i odgovor na stravične tragedije koje su ovog proleća zadesile Srbiju sveo na pokušaje nosilaca vlasti da se izbegne bilo kakva politička odgovornost.