Avgustovsko subotnje veče. Nastavlja se ko zna koji toplotni talas ovog leta, a mi se kombijem vraćamo za Beograd nakon što smo odneli osveženje vatrogascima, spasiocima i volonterima koji se danima bore protiv ogromnog požara u Deliblatskoj peščari. Kako odmiču kilometri, sve je veća nesrazmera između onoga što smo videli na terenu i normalnosti života u mestima pored puta.

Razmišljam o prizorima kojima smo upravo posvedočili. Tamo u peščari sve deluje apokaliptično. Iznad nje se formirao pirokumulonimbus (piroCb) – ekstremni olujni „vatreni oblak“ koji nastaje iznad velikih šumskih požara. Zbog ogromne toplote, vruć vazduh i dim jure u visinu i stvaraju grmljavinu. Helikopteri bez prestanka lete, zahvataju vodu iz obližnjeg jezera i nose je kako bi ugasili buktinju. Vatra se širila desetak dana, a procena je da je do 10. avgusta 2026. godine, kada je požar konačno stavljen pod kontrolu, izgorelo više od 1.500 hektara, što je skoro 10% ukupne površine Deliblatske peščare. Na pogođenom području potpuno je uništena autohtona vegetacija, ozbiljno su narušeni osetljivi ekosistem i proces stabilizacije peska, a stradao je i nebrojeni biljni i životinjski svet. Šteta se meri desetinama miliona evra, uključujući vrednost drvne mase, troškove gašenja i procenjenu sanaciju. Srećom, nema ljudskih žrtava niti veće materijalne štete na stambenim objektima.

Naravno da je nama, kao i mnogim drugima koji su pritekli u pomoć, prva reakcija bila: „Pusti sad ko je kriv, dajte da sprečimo ovo i pomognemo koliko možemo.“ Ipak, gledajući meštane koji u majicama, šorcevima i papučama pokušavaju da obuzdaju vatrenu stihiju – čije razmere i cenu još dugo nećemo u potpunosti shvatiti – nemoguće je ne zapitati se gde je tu država i gde je sistem.

Biljana Đorđević me pita koliko dugo već pričamo o civilnoj zaštiti. Čini mi se – čitav život. Sećam se kako me je otac kao dečaka vodio u skladište tadašnje jedinice civilne zaštite na Karaburmi. Opori miris vlažnog podruma dugo ostaje u sećanju, ali i fascinacija organizovanošću: oprema, alat i prepoznatljivi logo – narandžasti trougao u žutom krugu. Tadašnji sistem je sigurno imao mana, ali u poređenju sa ovim danas, deluje kao vrhunac organizacije.

Na svojim počecima, između dva svetska rata, civilna zaštita služila je da odgovori na stalne pretnje od avio-bombardovanja i pomogne u saniranju posledica. Tokom Hladnog rata proširena je u uslovima nuklearne opasnosti, dok je danas primarno usmerena na upravljanje vanrednim situacijama i krizama uopšteno, umesto na odbranu od vojnih napada. U SFRJ sistem civilne zaštite bio je podignut na nivo opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, sa predmetima koji su se učili i u školama.

Služeći civilni vojni rok – pre nego što je i on ukinut – imao sam nekoliko nedelja teorijske i praktične obuke iz civilne zaštite, prve pomoći i vatrogastva u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu „Palilula“. Po završetku je trebalo da se obuka nastavi narednih godina i da budemo raspoređeni u jedinice civilne zaštite koje su tek trebalо da se formiraju. Do toga nikada nije došlo.

Na papiru – kao i u toliko drugih stvari u Srbiju – situacija deluje koliko-toliko uređeno. Uprava za civilnu zaštitu i upravljanje rizikom jeste organizaciona jedinica Sektora za vanredne situacije MUP-a Srbije, zadužena za:

– formiranje, opremanje i obuku specijalizovanih jedinica civilne zaštite;

– izviđanje, uklanjanje i uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava;

– upravljanje i koordinaciju u vanrednim situacijama i preventivno delovanje kod požara na otvorenom;

– izradu procena rizika od katastrofa i planova zaštite i spasavanja.

Papir i zakoni trpe sve, ali teren ne laže. Sve dok nam dobro organizovanu civilnu zaštitu na terenu menjaju entuzijasti, FAP kamioni stariji od mene i loše finansirana dobrovoljna društva, svaka nova prirodna nepogoda biće surov podsetnik na to koliko smo nespremni i na pogrešno postavljene prioritete.

Grad Beograd, na primer, finansira Vatrogasni savez grada i sva dobrovoljna vatrogasna društva na svojoj ogromnoj teritoriji sa skromnih 100 do 200 hiljada evra godišnje, zavisno od godine. S druge strane, za besmislenu skulpturu nasred kružnog toka na Terazijama izdvojeno je oko 100.000 evra.

U manjim gradovima i opštinama širom Srbije izdvajanja su simbolična ili ih uopšte nema.

Sa druge, ili tačnije sa svih strana je jasno – klimatske promene su tu, teško iko pristojan može da protivureči nauci. One donose sve ekstremnije vremenske prilike: više sušnih perioda, više požara, više poplava i nepogoda raznih vrsta. Nije pitanje da li će se loše stvari desiti. Zato duboko verujem da je ključ opstanka u XXI veku – pravovremena priprema i zaštita. Verujem i borim se za promenu prioriteta u Srbiji. Za državu koja više od svega vrednuje ljudski život i čuva prirodu koju imamo.

Zar nije zdravorazumski da umesto milijardi koje trošimo na „Rafale“ uložimo u helikoptere i opremu za gašenje požara? Da umesto obaveznog vojnog roka stvorimo moćnu, opremljenu i obučenu civilnu zaštitu? Da umesto Nacionalnog stadiona napravimo jaku odbranu od poplava i obnovimo vodoprivrednu infrastrukturu kako bismo imali kvalitetnu i dostupnu pijaću vodu? Da umesto daljeg širenja Beograda na vodi ulažemo u energetsku sanaciju već postojećih kuća i zgrada i pripremimo se za ekstremne temperature koje dolaze?

Svu razliku u budućnosti će činiti odluke i ono što danas smatramo prioritetima. Zato moramo da promenimo i prioritete i politiku.

Pročitaj i ovo:

Stojmenović: Ova vlast ne pomaže građanima nego investitorima

Poslanica Zeleno-levog fronta Natalija Stojmenović komentarisala je jednokratnu novčanu pomoć koja je predviđena rebalansom budžeta podsetivši da je za vreme korone, od kada je životni standard porasto dva puta, jednokratna pomoć iznosila 100 evra, duplo više nego što će građani dobiti sada.