Razgovor o korona virusu postao je deo naše svakodnevnice tako da je postalo nemoguće da deca ne čuju deo naših razgovora, naših strepnji, naših dilema. Takođe život svih nas se dosta promenio, ograničio i centralizovao na stanove ili kuće, tako da je postalo neminovno, a i psihološki neophodno i zdravo pričati sa decom o svim tim promenama.

Deca, kao i odrasli, reaguju na nove događaje i promene, tako da će dosta pitati o razlozima zašto  ne mogu napolje, zašto niko ne dolazi, zašto se sada češće peru ruke i čisti, zašto je sve odjednom postalo drugačije i dokle će sve to trajati? Važno je pustiti dete da pita, i da ponavlja pitanja, i imati strpljenja za ponovno odgovaranje i objašnjavanje. Dete nekada pita iako zna odgovor jer ponavljanje mu omogućuje da ponovo obradi informacije, da se suoči i razume svoje emocije, kao i da kroz komunikaciju sa odraslim dobije podršku i doživljaj da je drugi tu za njega. Dete bi trebalo da ima prostora da priča o svojim strahovima  i ne bi trebalo odmah krenuti sa razuveravanjem i konstatacijama tipa – “ma nemoj o tome da razmišljaš….sve će biti u redu….idi se igraj i slično”. Pričajući o svojim strahovima dete se suočava sa njima, oni nisu više skriveni i mračni, strahovi više nisu  predimenzionirani pod uticajem magijskog mišljenja, već postaju jasni, opipljivi i dostupni za obradu i zajedno sa detetom mi tada možemo da pronalazimo načine za njihovo prevazilaženje.

Neka deca mogu reagovati nezadovoljstvom i ljutnjom što im je uskraćena sloboda. Mogu biti tužna i neraspoložena, ili pak razdražljiva i imati češće napade ljutnje zato što ne mogu da se viđaju sa drugarima, ne mogu da idu u park i/ili na treninge. Važno je tada da roditelji pokažu razumevanje za ljutnju koje dete ima, i podeliti sa njima i naša osećanja –  i nama ova promena teška, i nas nervira i muči što ne možemo napolje, i mi se često osećamo tužno i ljuto.  Dete je samo dete i ne smemo očekivati da ono odmah razume šta se dešava i prilagodi se, jer je i nama odraslima to teško.

Osim razgovora o virusu i pomoći deci koju pružamo da bi razumeli aktuelnu situaciju, svakodnevno se suočavamo i sa raznim izazovima karantina i rada od kuće. Nespecifične okolnosti nas teraju na nove modele prilagođavanja i kompromise. Mnogi roditelji, naročito male dece, se pitaju kako da rade od kuće kada im se dete vrzma oko nogu. Roditelji školske dece su u stalnoj borbi kako da organizuju online školu i svoj posao, naročito ako rade od kuće. Svi mi se često pitamo –  Kako optimalno organizovati dan, kako zadovoljiti potrebe svih članova porodice, kako živeti u karantinu? Jedinstven recept ne postoji. Svaka porodica mora da pronađe svoje načine i organizuje se u odnosu na svoje kapacitete. Svakako je važno imati na umu da su ovo vanredne okolnosti, da ne može i ne treba sve biti besprekorno, i da se ne možemo odmah glatko i uspešno prebaciti na novi režim funkcionisanja. Očekivano je da bude talasanja, konflikta između roditelja na temu ko ima više prostora za sebe a ko više obaveza,  sukoba sa decom koja zahtevaju svoje vreme i/ili ne rade domaće kako bi trebalo, ličnih anksioznosti i padova.

U ovim okolnostima važno je:

  • Održati rutinu, radna nedelja treba da ima neki ritam – kada se ustaje, rade zadaci, kada mama i tata rade a kada je vreme za zajedničku igru. Deca vole strukturu i red, to im daje doživljaj kontrole i sigurnost.

Svetska zdravstvena organizacija izdala je, između ostalog, i set saveta roditeljima i starateljima koji se brinu za mentalno zdravlje svoje dece za vreme epidemije COVID 19.

Određena pravila ponašanja, granice i obaveze koje se odnose na decu trebalo bi zadržati, jer su to takođe neka pravila koja su uspostavljena ranije i koja održavaju strukturu i stabilnost porodičnog sistema.

  • Podeliti vreme za posao – kada jedan roditelj radi, drugi vodi računa o deci. Lakše ćemo obavljati posao ako ne iščekujemo kada će neko od dece doći da traži nešto , kada ne mislimo da li su dobro ili im nešto treba, već smo usmereni samo na svoj rad. I dete je tako zadovoljnije, nema doživljaj da posao preuzima primat, ne oseća se zapostavljeno  a samim tim izbegavamo i moguće obostrane erupcije ljutnje i konflikte sa decom.
  • I roditeljski kapaciteti su ograničeni, tako da je važno da i roditelji nađu vremena za sebe kako bi obnovili snage, izventilirali se, imali snage za nove izazove. Roditelji bi trebalo nasamo da razgovaraju o svojoj organizaciji – da li sve ide kako su planirali i kako se osećaju sa trenutnom raspodelom poslova
  • Održavati socijalne veze putem online razgovora, drustvenih mreža. Starijoj deci najviše nedostaju drugari jer je u tom uzrastu socijalna mreža dosta bitna. Treba podstaći i omogućiti detetu da vidi svoje prijatelje preko video poziva, razgovara sa njima, igra igrice ili društvene igre preko raznih platformi. Iako fizički udaljeni tako ostaju povezani, i deca su u prilici da razmene svoja osećanja i razmišljanja sa nekim ko im je uzrastom bliži.
  • Izveštaj kriznog štaba, dnevnik i ostale vesti treba pratiti ako je to moguće bez prisustva dece, i svakodnevna izveštavanja o virusu svesti na minimum.
  • Bitno je da odrasli nađu svoje kanale rasterećivanja i da probaju da drže anksioznost pod kontrolom jer deca gledaju njih i uče od njih kako da izađu na kraj sa raznim osećanjima. To ne znači da ne treba brinuti i da ne treba reagovati, jer je to nemoguće i nije ljudski, već znači da se ne preplavljujemo brigom, da joj konstruktivno priđemo i da brigu iskoristimo da bi bili oprezniji, odnosno da bi se zaštitili kroz nošenje maski, pranje ruku i druge mere opreza.

Ako vam se čini da vaše dete i posle par nedelja ne može da se adaptira na promene koje su nastale, ima strahove, napade panike ili neobično ponašanje, treba se obratiti stručnom licu za savet.

Olga Borovnica, psihološkinja, porodična psihoterapeutkinja

Ilustracija: PrintScreen / Youtube