Tito je prilikom rekonstrukcije Beograda angažovao više od 250 eksperata i uposlio sedamdesetak naučnih i stručnih institucija. Aktuelnoj vlasti to nije potrebno, njoj institucije služe da bi potpisale saglasnost sa onim što su već izbetonirali ili uradili šodno svom ukusu i znanju.

Čim je gradska uprava Beograda objavila da će u maju raspisati tender vredan 15 miliona evra za uređenje Trga republike i dela Karađorđeve ulice, nezahvalni građani pomislili su na još betona, još kamenih ploča koje se odvaljuju i udaraju po cevanicama, saobraćajni kolaps, uganute članke, probijene rokove i likove koje se dobro ugrađuju u još jedan gradski posao. Niko, osim možda baš suštinskih obožavalaca naprednjačkog lika i dela, nije pomislio na obećanje gradskog menadžera Gorana Vesića da je sve što rade u „cilju građana“. Ili, kako je precizirao: „Naša vizija je da se Beograd humanizuje, odnosno da postane grad koji je bolji za život svojih stanovnika. Kada kažemo humaniji grad, to znači da infrastruktura, saobraćaj, urbanizam i svakodnevni život budu usmereni ka građaninu i da budu podređeni običnom čoveku.

“Čemu onda nepoverenje? Možda zato što su ti temelji „čovečnosti“ postavljeni u prvom velikom naprednjačkom poduhvatu – rekonstrukciji Cvetnog trga, kada su građani dobili prostor koji veoma liči na delove groblja određene za urne, s tom razlikom što na Cvetnom trgu niko nikada ne ostavlja cveće. Ili zbog fontane na Slaviji, izmeštene i nepristupačne za ljude (valjda takvu lepotu treba čuvati od prosečnog Beograđanina), iako je dnevni „prihod“ Fontane di trevi, od novčića koje ubacuju građani (sigurno neki bolji građani), oko 3.000 evra dnevno. A možda ima udela i to što je naprednjački urbanizam najvidljiviji pri sprovođenju politike sveopšte betonizacije i popunjavanja svih „praznih“ prostora u gradu, naravno ne parkovima ili obdaništima, već građevinama u čiju izgradnju neko može da se ugradi.

Na pitanje koju to vrstu „humanog grada“ dobijamo, Radomir Lazović iz Inicijative „Ne davimo Beograd“ kaže: „Dobijamo investicioni urbanizam. To je ona vrsta planiranja razvoja grada koja investitora i njegove interese za profitom stavlja u centar donošenja odluka. Njihova želja za zaradom je potpuno razumljiva, a uloga vlasti je da se ona ne sprovodi nauštrb javnog interesa i potreba građana. Gradski čelnici rade upravo suprotno. Kreativnim švatanjem zakona, gledanjem kroz prste na kršenje propisa, ignorisanjem ili direktnim gušenjem kritičkih glasova stanovništva, direktno omogućavaju i podstiču ove procese i ponašaju se kao da su unajmljeni promoteri raznih podobnih firmi kojima žele da obezbede profit.

A šta je drugo korist grada ako ne dobrobit njegovih građana. Zaista nije teško zamisliti da će nove zgrade značiti i dodatno opterećenje već neadekvatne infrastrukture, zdravstva, vrtića, saobraćajnica, parkirališta, javnog prevoza… Sve ovo jasno vodi ka urušavanju kvaliteta života ljudi. A jednom kad popunimo prazne površine ne samo da smo opteretili infrastrukturu već smo i izgubili mogućnost da na njima izgradimo nove javne sadržaje“, kaže Lazović i dodaje da se oni ne protive razvoju grada, već zahtevaju da se on razvija prema potrebama stanovništva.

Koliko je urbanizam važan demonstrirao je još 1972. Josip Broz Tito kada je prilikom izrade novog plana izgradnje Beograda angažovao više od 250 eksperata i saradnika i uposlio sedamdesetak naučnih i stručnih institucija. Aktuelnoj vlasti to nije potrebno, njoj institucije služe da bi potpisale saglasnost sa onim što su već izbetonirali ili uradili šodno svom ukusu i znanju. Ko, kada i uz čije odobrenje je doneo plan da će centar Beograda do 2020. postati pešačka zona i dalje nikom nije jasno, mada se već tri godine radi na popločavanju, betoniranju i urnisanju života građana. Kada su gradske vlasti u Beču došle na ideju da od dela Marijahilfer ulice naprave pešačku zonu, raspisale su referendum u opštinama kroz koje ulica prolazi. Beogradski projekat nikada nije bio na javnoj raspravi i na scenu je stupio kada su na teren izašli bageri i prouzrokovali gomilu štete. Samo zbog postavljenih betonskih žardinjera tamo gde im nije mesto Hitna pomoć je više puta bila sprečena da radi svoj posao, a stan u Zmaj Jovinoj ulici je izgoreo jer vatrogasna kola nisu mogla da mu priđu.

I pored toga Vesić tvrdi da svi veći evropski gradovi „imaju pešačku zonu u centru grada“, a da će naša biti „najveća u Evropi“. Nema veze što ta tvrdnja delom nije tačna – svi gradovi imaju pešačke ulice a ne zone i nigde nema betonskih prepreka za vozila hitnih službi, a drugim delom je apsurdna – najveća pešačka zona će se graditi u gradu koji nema metro! S obzirom na to da Srbi, čak i da poverujemo u bajku da su „nebeski narod“, još uvek nisu naučili da lete, baš kao ni vatrogasci ili lekari, biće da smo u problemu.

U nedostatku stručnjaka na platnom spisku grada spremnih da se konfrontiraju megalomanskim idejama naprednjaka, tri ozbiljna stručnjaka su o svom trošku uradila analizu najavljenog promašaja: prof. dr Milan Vujanić sa Saobraćajnog fakulteta, predsednik Akademije arhitekture mr Bojan Kovačević i dr Dušan Rakitić s Pravnog fakulteta u Beogradu. U okviru projekta „Pešaci nisu maratonci“ ukazali su na niz negativnih efekata, od nedostatka parking mesta do zagušenja u okolnim ulicama, ističući da u gradovima na koje se gradska vlast poziva prevoz nikada nije udaljen više od 120 metara od pešačke zone, a da bi u našem slučaju razdaljina na nekim mestima prelazila 300 metara.

Akrobatika: Šetati gradskim ulicama postaje opasan sport jer se kamene ploče čak i na tek betoniranim ulicama odvaljuju i udaraju po cevanicama

Osvrćući se na zatvaranje i popločavanje Vasine ulice, kao i na rekonstrukciju Studentskog trga, istakli su da „opravdanja“ od strane vlasti da je Boris Podreka stručni autoritet koji stoji iza tog rešenja nisu tačna i dodali: „Podreka ne pretenduje da je stručan da određuje šta treba da postane pešačka zona, on projektuje trgove, kada za to od investitora (u našem slučaju grada) dobije zadatak. Podreka je arhitekta, a postojanje pešačke zone je pitanje za urbaniste i saobraćajne inženjere.“ I ukazali na još nešto – da se skulptura posvećena Zoranu Đinđiću koristi kao „alibi“ za zatvaranje Vasine.

Pre nego što pristanemo na tu više ucenu a manje alibi situaciju, možda ne bi bilo loše da se podsetimo kome danas zbilja služi Studentski trg. Čudno pitanje, a pogotovo će banalno zvučati odgovor – studentima. U neposrednoj okolini trga nalazi se nekoliko fakulteta i na njima studira oko dvadeset hiljada studenata. Većina njih dolazi gradskim prevozom i izlazi na okretnici koja, prema autorima konkursa, trg „devastira“. Mada konkursna dokumentacija prepoznaje postojanje okolnih fakulteta, nije baš svesna čemu oni služe, tako da zajedno sa Etnografskim muzejom i Kolarčevom zadužbinom oni postaju samo deo ambijentalne sredine i tretiraju se kao spomenici kulture u funkciji estetskog obogaćivanja buduće pešačke zone.

Znači li to da je pešačka zona „humanizacija“ za građane, ali ne i za studente? Ili ni za jedne ni za druge, već samo za turiste? Možda, ali ti turisti moraju nekako da stignu do tržnog centra u Rajićevoj, napravljenog specijalno za njihove potrebe, a to bi bilo moguće jedino kada bi spomenik Đinđiću poslužio i kao početna stanica neke nove gondole Siniše Malog. Mada, to možda i neće biti potrebno jer turisti u Srbiju dolaze zbog dobrog provoda, lepih žena i odlične hrane, a baš nijedan u nedavnoj anketi nije pomenuo „najveću pešačku zonu u Evropi“.

Ipak, mi im „nudimo“ sterilnost kamena, asfalta i betona u samom centru grada iz, valjda, umetničkih razloga, a na ostalim lokacijama, samo za građane ne i turiste, betonske građavine u koje se zainteresovane strane lakše „ugrade“ nego u parkove. Recimo, oko Ulice Jurija Gagarina sve „prazne“ površine su popunjene poslovnim zgradama, a u bloku 45 na samo dva kilometra postoji pet benzinskih pumpi. Povećavaju se spratnost i gustina naselja, a ni zaštićene oblasti poput Savskog nasipa ili obala reka nisu sigurne jer se toleriše preko 200 nelegalnih objekata koji ugrožavaju odbranu od poplava i vodoizvorišta. U takvim okolnostima učestalih 40 stepeni se pretvara u daleko veće vrednosti na svom tom betonu lišenom zelenila. Jer ni drvca koja se sporadično postavljaju uz neki objekat, a ni Avala ili Lipovačka šuma nisu ono što čuva Beograđane od globalnog otopljavanja. Čuvao ih je grad kakav je Beograd bio i kakav više nije, što je u nedavnom istraživanju ustanovio Filip Gertner, naučnik iz oblasti šumarstva, analizirajući koliko gradovi u Evropi zaista imaju zelenih površina. Koristeći radijus od osam kilometara od centra ustanovio je da je Sarajevo najzeleniji grad u Evropi, a da su ispred Beograda Ljubljana, Zagreb, Priština i Skoplje. Konkretno, u regionu je lošije plasirana samo Podgorica.

Na pitanje da li su građani svesni do koje mere se sistemski ruinira njihovo pravo na koliko-toliko normalan život i da li imaju načine da utiču na ove procese, urednik portala Blokovi.com Ivan Milošević za NIN kaže: „Građani nam se obraćaju uglavnom kada je već kasno. Kada bageri dođu u njihov blok. Mi se trudimo da ljude informišemo i da ih uputimo na to da podnose primedbe na javnim uvidima, da učestvuju u javnim raspravama i da se upute u svoja prava, ali često smo svedoci da su ti procesi samo zamazivanje očiju javnosti. Građani vrlo jasno razumeju da se te odluke donose protivno njihovim željama i potrebama i to su pokazali na mnogim protestima u blokovima. Takođe, pokušavamo da ukažemo svim građanima na neophodnost solidarnosti i u slučajevima kada se neželjena gradnja i betonizacija ne dešavaju u njihovom bloku, jer su svi naši parkovi i javni prostori na meti i neće proći dugo dok bageri ne upadnu i kod njih.“

Do koje mere se radi baš o „zamazivanju očiju“ građani Voždovca imali su priliku da vide tokom javnog uvida i sednice za planove povodom urbanizacije zone uz Novu kumodrašku. Njime je predviđena izgradnja magistralnog puta, koji je na osnovu ranije donetih odluka trebalo da ide preko nenaseljenog dela, ali je zaključeno da bi taj deo bilo korisnije dati investitorima koji će podići još zgrada i benzinskih pumpi, a ulicu pomeriti tako da prođe preko dvorišta privatnih kuća, zelenih površina i planski izgrađenih parkinga. Ni jedan od prigovora građana nije usvojen. Recimo, na zahtev da se ne uništavaju zelene površine i ne seče drveće, opravdanje je bilo da im Gradsko zelenilo nije prijavilo da tu postoji zeleni pojas. A ako oni nisu prijavili, onda i ne postoji, jer lokalnim naprednjacima sigurno ne pada na pamet da izlaze na teren i upoznaju se sa onim što imaju nameru da ruše i betoniraju. Pritom grupa građana „Protiv Nove kumodraške“ organizovana u pokušaju da se plan ako ne spreči, onda makar humanizuje, za NIN tvrdi da članovi komisije za planove na javnim sednicama uopšte ne sudeluju u raspravi, već se o prigovorima izjašnjava isključivo obrađivač plana. Obrađivač je pritom plaćen od strane investitora, i u skladu sa tim se i ponaša: prigovori građana se odbacuju kao neosnovani, dok se „prigovori“ investitora usvajaju, čime dobijaju pravo da grade na još većoj površini, i još više u visinu.

I dok se zbog takvog odnosa, ali i takvog sistemskog uništavanja grada, građani u svim opštinama organizuju u neformalne ili formalne grupe poput „Pešaci nisu maratonci“ i protestuju zbog sve veće dehumanizacije života u Beogradu, još uvek aktuelni gradonačelnik Siniša Mali smatra to nepotrebnim. I tvrdi: „Radimo sve zajedno sa građanima i mislim da sam pokazao u protekle tri godine da slušamo njihove sugestije i komentare i nema potrebe da protestuju nego samo da dođu i kažu šta bi želeli da napravimo, a mi ćemo zajedno sa njima to napraviti.“

Pod uslovom da hoće Beograd na vodi, još šoping molova, još benzinskih pumpi, još šljaštećeg kiča. A pogotovo ako zamole da im se nešto betonira i na glavi, recimo kiosk sa suvenirima za turiste, pa da dok uzaludno čekaju prevoz pokažu da baš nisu beskorisni kao što izgleda.

Sandra Petrušić

Izvor: NIN broj 3515, 10.05.2018.