Čerečenje istorije i oranje Beograda

Pneumatski čekić kojim se razbija Beogradska tvrđava samo je završni čin naprednjačke vlasti koja je zbilja prva u istoriji uspela da proizvede najveću devastaciju jednog grada u mirnodopsko vreme.

To što je Beogradska tvrđava na Kalemegdanu preživala osmanlijsku invaziju, može se pripisati samo činjenici da Turci nisu bili zainteresovani kao Goran Vesić za strane turiste. Ili jesu, ali samo za one koji više drže do kulturnih vrednosti nego do kafana, šoping molova, šećerne vate, tobogana, kiča i što da ne – lažnih Elvis Prislija koji naplaćuju ulaznice za tobogane. A za takvu ciljnu grupu nije bitno da li se „rekonstrukcija“ Velikog stepeništa obavlja pneumatskim čekićem i da li se seče platan koji je uspešno preživeo dva rata i koji je ubijen da bi se ostvario jedan od Vučićevih snova da „gondola mora da se gradi“. Nikako kanalizacija u Krnjači jer ko je još video turiste koji bi da obiđu kanalizaciju, a valjda Beograd postoji za njih a ne za ljude koji u njemu žive.

Čudno je samo što u naprednjačkoj Srbiji ne postoji ideja da bi turista, kada uđe u panoramski točak (još jednu „atrakciju“ koju Vučić željno iščekuje) možda voleo da vidi i neku panoramu. Recimo grad na dve reke koji se stepenasto podiže (bio je vekovima takav dok majstori nisu smislili čudovište od Beograda na vodi), primerak art-deko stila oličen u zgradi „Ikarusa“, arheološko nalazište Singidunuma ispod Studentskog trga, originalnu verziju Skadarlije, zaštićeno područje Knez Mihailove umesto tržnog centra u Rajićevoj, a možda i poneko drvo. Ako baš sve sruše šta će pokazivati?

„Možda ćemo turistima biti interesantni mi koji smo kidnapovani zajedno sa Beogradom i igramo ovu igricu treniranja kondicije preskakanjem polomljenih trotoara, treniranja strpljenja korišćenjem javnog prevoza, treniranja izdržljivosti disanjem otrova izduvnih gasova“, kaže Ksenija Radovanović iz Inicijative „Ne davimo Beograd“.

A ako ne budemo interesantni – nikom ništa. Šljaštiće Beograd po ukusu naprednjačkog lidera, zadovoljnog jer je zbilja prvi u istoriji uspeo da proizvede najveću devastaciju jednog grada u mirnodopsko vreme. Čak su i američki mafijaši, kada su odlučili da stvore Las Vegas, to učinili u pustinji a ne prekopavanjem daleko mlađe i istorijski manje bogate prestonice od Beograda – Vašingtona.

A uz to novac će se vrteti po samo njima logičnoj računici. Nakon baš isplative jelke od 83.000 evra, nakon pet miliona evra za novogodišnje ukrase (doduše Grad ih je predvideo budžetom za razliku od autobusa za koje diže kredit) i nakon fijaska sa najvećim jarbolom u Evropi vrednim 400 miliona dinara, trebalo je smisliti novu skupu atrakciju. Kada su izračunali da njihov jarbol neće pobediti bogatije diktatorske režime u trci „čiji je veći“ posvetili su se stenama u Košutnjaku. Uzeli su motorne testere (u njihovim rukama one su uključene u struju i zbilja režu bez adekvatnih dozvola, za razliku od onih koje se upotrebljavaju u performansu i zbog kojih se hapsi) i uzorali šumu koju je gradska vlast u aprilu 2014. proglasila za prirodno dobro i zaštićeno područje zbog „zbog značajnih prostornih funkcija i bioekoloških vrednosti kompleksa pod šumskom vegetacijom“. Republički zavod za sport i medicinu sporta izdvojio je oko 140 miliona dinara za podizanje dve veštačke stene, gde im mesto nije, namenjene ljubiteljima ekstremnih sportova (onima kojima šetnja po uzoranom Beogradu nije dovoljno ekstremna). Prema podacima do kojih je došao BIRN, radi se o 130 puta većoj ceni nego što je realna: da su takvu ili sličnu pokušali da kupe onlajn preko Alibabe, najskuplja bi koštala 200 dolara po kvadratnom metru ili 10.000 dolara ukoliko se kupuje u paketu. A uz skupe stene ide i skupo drveće, naravno, opet samo u Beogradu i opet u režiji aktuelne vlasti: javno preduzeće „Skijališta Srbije“ je namenilo 25 miliona dinara za 300 stabala, kao nadoknadu za 150 posečenih u okviru projekta Beogradska gondola, što znači da jedna sadnica košta oko 80.000 dinara.

Naravno da sadnice koje su aktivisti Ne davimo Beograd, zajedno sa građanima u akciji „Oni seku – mi sadimo“ zasadili u subotu 16. maja nisu koštale toliko. To je bila cena samo za one koje su radnici Gradskog zelenila ubrzano postavljali nedaleko odatle sa ciljem da zasene građanski aktivizam. Jer, da je u pitanju samo briga za građane i zelenilo, otišli bi i do šume na Petlovom brdu koju su takođe poharali radi izgradnje obilaznice i nadoknadili uništeno. Umesto toga, u šumi poznatoj kao Borići više nema ni borića a ni obilaznice, jer prema nepotvrđenim informacijama na tom mestu i ne može da se gradi – pre nego što su prošle godine isukali motorne testere nisu proverili da li tu već postoje instalacije zbog kojih je gradnja nepodesna.

S obzirom na to da je Beograd nedavno ocenjen kao jedan od najzagađenijih gradova na svetu, NIN je pokušao da dođe do odgovora od Ministarstva za zaštitu životne sredine da li je uopšte konsultovano pre nego što je počela sistemsko uništavanje svog gradskog zelenila. Ali odgovora nema.

“Ništa čudno”, smatra ekolog Vladimir Radojičić i dodaje: “Dostupni podaci ukazuju na alarmantno stanje kvaliteta vazduha u Beogradu i celoj Srbiji, koje od nadležnih institucija zahteva konkretne akcije. Umesto njih mi imamo sistemsku akciju uništavanja i seče drveća koje dodatno pogoršavaju situaciju. Poslednji primeri seče preko 150 stabala zbog izgradnje gondole ili seče stabala u Košutnjaku pokazuju da je gradskim vlastima jedino stalo do uzurpacije javnih površina u korist privatnih interesa, a ne zaštita životne sredine i zdravlje građana Beograda. Beograd nema odgovornu vlast kao neki evropski gradovi koji sistemski pristupaju problemu zagađenja vazduha i kroz pošumljavanje rešavaju problem zagađenja. Imamo primer Milana koji planira da do 2030. zasadi tri miliona stabala koje će značajno smanjiti nivo zagađenja ugljen-monoksidom, značajno će ukloniti čestice PM10 (sa kojima je i Beograd suočen) i doprineće smanjenju temperature u gradu za 2 stepena, čime će omogućiti zdraviji život svojih građana. U Beogradu imate značajne akcije sadnje drveća od strane gradskih vlasti jedino onda kada zbog prethodne seče drveća žele da umire nezadovoljne građane. Čak i tada nemate podatke da ono što se najavi u medijima, bude realizovano u praksi.”

Da je sve što se radi samo uslužna delatnost za investitore i da postojeći zakoni nisu bitni, baš kao ni potrebe građana, smatra i Ksenija Radovanović: “Planovi za izgradnju gondole još jedan su očigledan primer toga u kojoj meri institucije i nadležni organi ponašaju kao servis isključivo interesa investitora. Ovaj neodgovorni i bahati odnos prema građanima vidljiv je i u prvom činu ove tragedije, činu masakra stabala koji je izveden protekle nedelje. Priprema izgradnje gondole, koja se reklamira kao projekat zbog koje vredi doslovno olupati bedeme Tvrđave, zauvek će blokirati vizure ka Kalemegdanu i statui Pobednika i betonirati i ovo malo zelenih površina Beograda koje su još uvek preživele, sprovodi se bez stvarnog legalnog osnova, na prepad i bez ikakvog objašnjenja onih koji komaduju testerama.”

Zbog grubog kršenja zakona prilikom donošenja urbanističkog plana kojim je Skupština grada Beograda odobrila izgradnju gondole Kalemegdan – Ušće za NIN najavljuje da će zajedno sa Jelenom Jerinić, profesorkom Univerziteta Union, podneti inicijativu za ocenu ustavnosti i u okviru nje zahtev da se hitno obustavi izvršenje svh pojedinačnih akata ili radnji koje mogu biti preduzete na osnovu plana detaljne regulacije za gondolu. Jer, plan detaljne regulacije (donet je nakon rasprave na kojoj je na kritiku Ksenije Radovanović tadašnji gradski urbanista Milutin Folić uzvratio rečenicom: “Znam gde ti rade roditelji”), na koji se poziva gradska vlast, stoji najniže na hijerarhijskoj lestvici urbanističkih planova. Njime bi trebalo da se detaljnije razrađuje ono što je propisano odredbama planova koji stoje više na hijerarhijskoj lestvici (Plan generalne regulacije i Generalni urbanistički plan Beograda), a ne da bude u potpunoj suprotnosti, kao u ovom slučaju. Oba pomenuta plana zabranjuju izgradnju gondole na planiranom potezu, a u Planu generalne regulacije piše da je u okviru Beogradske tvrđave izričito zabranjeno postavljati: dalekovode, žičane sajle za alternativni prevoz i rekreaciju.”

Ali “gondola mora da se izgradi” rekao je Vučić, i to je dovoljno da svi zakoni ove zemlje budu suspendovani. Nema veze što su skoro svi stručnjaci uputili apel nadležnim institucijama da hitnim postupcima spreče dalje korake na izgradnji gondole i zaustave “dalje neadekvatne promene istorijskog jezgra Beograda, koje predstavljaju očevidna kršenja međunarodnih i evropskih standarda, prinicipa i vrednosti očuvanja nasleđa” koje i Ustav i Zakon o zaštiti kulturnih dobara garantuju građanima Srbije. Uz napomenu da: “Beogradska tvrđava, kao ključna istorijska i kulturna tačka za razumevanje različitih civilizacija i razvoja Beograda, mora biti očuvana u svojoj celosti, uključujući i vizure na ovo kulturno dobro.”

Dakle, naprednjačka vlast bi sada trebalo da shvati kako je Beogradska tvrđava od neprocenjivog značaja za očuvanje istorijskih slojeva, specifičnosti i identiteta Beograda i Srbije i da je bitno i ono što će ostati posle njih. I da odustane od posla u koji se mnogi mogu lepo ugraditi da bi sačuvali neke zidine koje su se našle na početnoj stanici njihove gondole vredne 15 miliona evra. A o koliko unosnom poslu se radi , bar za neke, najbolje govori činjenica da će gondola u Beogradu biti skuplja od one u Dubrovniku za 8,5 miliona evra, iako dubrovačka mora da savlada 12 puta veću visinsku razliku.

Teško da će shvatiti bez “male pomoći prijatelja” iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, a ona po svemu sudeći neće stići – rukovodstvo Zavoda je odlučilo da ostane nemo na ovo besomučno oranje jedne od najvećih kulurnih baština. I na molbu javnosti i na molbu NIN-a da se oglasi. Ministarstvo kulture je ipak odgovorilo NIN-u na pitanje ima linameru da se umeša zbog nenadoknadive štete nad kulturnim nasleđem i odgovorilo – nismo nadležni. Preciznije: nismo nadležni za dozvole koje se izdaju za radove koji se obavljaju na napokretnih kulturnim dobrima. A u podužem zakonskom objašnjenju je rastumačeno sve sem moralne obaveze da reaguju na upad u Kalemegdan istom brzinom kojom su reagovali zbog upada na RTS.

Opisujući stanje u kome se trenutno nalazimo arhitekta Bojan Kovačević kaže: “Prilično davno je bilo kada sma u svoju arhivu uneo isečak iz novina da je u Skupštini grada Beograda dodeljena nagrada za najboljeg orača! Bilo je to socijalistički naivno, tada, pa i pomirujuće dobronamerno. Znao sam da su, na primer, pri drevnom upadu Asiraca u Vavilon, obzidanom kilomertima utvrđenja, neki ljudi obrađivali polja unutar grada na suprotnoj strani tog legendarnog a stvarnog naselja. Ali ovaj osećaj danas u Beogradu da se grad raskopava, čereči i preorava prevazilazi te istoriografske reminiscencije. Te nam sejane priče o ‘skoro potpuno novom gradu’ ‘drugačijem gradu’ i o ‘privlačnostima za turiste’ iskazuju jedan pandemijski rasap urbanog i reruralizaciju Beograda stečenog 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih. Koliko god da je do sad temeljno upropašteno, prestanak tog urbicida mora se desiti što pre, što pre.”

Ili, pojednostavljeno – sada je pravi trenutak da građani koji sve više žive kao taoci aktuelnog režima zaborave na floskulu “sa otmičarima se ne pregovara” i kažu: “Dosta, spremni smo za pregovore.” Recite šta hoćete, samo nam ne čerečite više istoriju i ne orite grad.

Sandra Petrušić

Izvor: NIN broj 3560 21.03.2019.