Ubrzana naprednjačka izgradnja države po sopstvenoj meri, bez adekvatnog uvažavanja stručne kompetencije i znanja, dovela je do erozije istorije, geografije, puteva, životne sredine… ali i do beskrajnog saniranja havarija i pogibija na našim gradilištima.

Prošle nedelje je Fiskalni savet uradio svoj posao i povodom sada već izglasanih izmena Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, obelodanio – ovo ne valja. I ne samo da ne valja već nas degradira „na nivo najnestabilnijih sistema u zemljama Severne Afrike i Bliskog istoka“. „Zlu nameru“ stručnjaka ovog nezavisnog državnog organa (ukoliko se neko još uvek seća šta to znači), momentalno je objasnio ministar za rad i „megatrend“ ekonomista Zoran Đorđević: „Trebalo bi pažljivije da pročitate to i da shvatite koliko laži je sve tu rečeno i da u suštini ništa od onoga što je Fiskalni savet rekao nije tačno.“

Dakle, tu smo – iznad političkih izabranika nema stručnjaka, čak ni onda kada je te stručnjake lično postavila vlast. Disonantni ton ih pretvara u lažovčine, a pokorna skupštinska većina je tu da izglasa ko je zbilja stručnjak u ovoj zemlji. Posebno kada se gradi „više nego u doba Tita“, zbog čega postaje moguće da se mimo struke ruše brda, izmeštaju mostovi po želji šeika Muhamed Alabara i uništavaju zaštićeni parkovi prirode ili arheološka nalazišta. Zbog toga više nikom nije čudno da se za potrebe garaže na Studentskom trgu preore Singidunum ili da se na Kopaoniku, kroz Nacionalni prirodni park, provuče pet kilometara cevovoda.

„Nemojte, ljudi, ko boga vas molim“ nedavno su u otvorenom pismu zavapili geološki stručnjaci povodom trilera u nastavcima oko podizanja potpornog zida i dodali: „Zaista stanite, ne premeštajte brda i planine u Grdeličkoj klisuri u kojoj se od pamtiveka ljudi bore sa bujicama i klizištima. Gradeći sebi puteve i pruge, dobro su poznavali ćudi ovog dela doline. U tome su im pomogli stručnjaci brojnih nauka, kojima je Srbija obilovala.“

I geologa, čiji je udeo u ovom traljavom poslu sveden na farsu iako su u prethodnim decenijama ozbiljno radili u raznovrsnim disciplinama „primenjene geologije“, od istraživanja mineralnih sirovina i podzemnih voda do tla za gradnju objekata. Na taj način je istražen i projekat za budući metro i katastar klizišta u području Beograda u kom piše da postoji ispod Terazija, na mestu na kom je vlast obećala tunel koji će spojiti savsku i dunavsku padinu. Pa šta bude – ko u slučaju Grdelice.

Jedan od potpisnika pisma, dipl. inž. geologije Branislav Božović, za NIN kaže da taj ozbiljan pristup nije bio samo slovo zakona nego i civilizacijsko dostignuće u stepenu razvoja jednog uređenog društva, i dodaje: „Nažalost, poslednjih godina svesno izostaje poštovanje principa redosleda u izradi planske i projektne dokumentacije u oblasti geoloških istraživanja (sagovornici NIN-a upozoravaju da je to slučaj i u urbanizmu). Detaljna istraživanja postaju predmet tzv. kompilacije prethodnih podataka istraživanja šireg prostora, bez obzira na to što zakon propisuje obavezu detaljnih istraživanja neposredne lokacije. Najveći broj korisnika geoloških podataka razmišlja u ’okvirima nužnosti i snalaženja’ ko će to najjeftinije uraditi, uključujući ovde i državne investicije. Od toga sve počinje, prvo od bahatog diletantskog mišljenja da se sve može rešiti modernom masovnom tehnikom i tehnologijom koju ja nazivam sindromom ’kineske radnje’ u kojoj se sve može kupiti samo je pitanje upotrebljivosti i trajanja. U slučaju geoloških uslova tla ovakav pristup teško prolazi i mnogo košta, a tako nastaju i dve dramatične krajnosti u planiranju: odsustvo ili potcenjivanje principa ekonomičnosti i odsustvo principa sigurnosti i bezbednosti, posebno na objektima od javnog značaja. O kvalitetu radova ne vredi pričati. Pritom je tragično da se sve to događa na kapitalnim investicionim projektima u državnom vlasništvu. U odsustvu dobre struke i morala, stigle su ’šume’ šipova i ankera, nebrojeni kubici betona, nebrojeni kubici šljunka izvađenog iz naših reka i beskrajna saniranja havarija i pogibija na našim gradilištima.“

I šta se dogodilo nakon pisma stručnjaka i ukazivanja da se geografija ne može tek tako menjati? Vučić je išetao na spornu deonicu, pohvalio samog sebe jer će biti prvi koji će na tom terenu završiti posao, pogledao štetu i izjavio: „Prvo sebi pucamo u obe noge, pa se posle setimo da moramo da radimo.“ I umesto da pozove geologe, pozvao je stručnjaka u sebi i ponovo nam zapucao u noge uz uzvik: „Brdo
mora da se ruši!“

Na sličan način mogli bismo da očekujemo i da izađe u beogradski blok 42, pogleda neadekvatnu zamenu za autobusku stancu (neplanski iseljenu zbog misterioznih poslova sa Emiratima) i uzvikne: „Ljudi moraju da se sele u neki drugi grad.“ Bio bi to sasvim očekivan odgovor na apel stručnjaka zaposlenih u upravi preduzeća BAS da do izgradnje punog kapaciteta nove stanice, stara ostane u funkciji jer trenutno BAS otprema preko 22.000 putnika dnevno u 1.800 autobusa, što iznosi oko osam miliona putnika godišnje. I da radi 365 dana u godini i 24 sata dnevno, „što se ne može realizovati privremenim i ishitrenim rešenjima i u improvizovanim uslovima“.

Kako ne može? Može, samo kada bi bilo manje građana ili kada bi zaćutali i pokorno koristili blagodeti koje im je naprednjačka vlast ponudila: železničku stanicu na Prokopu do koje sa koferima u ruci mogu da klataraju pola dana, novi tramvajski most koji ne ide nigde ali obezbeđuje tišinu stanovnicima Beograda na vodi, nelegalni objekat na Pančićevom vrhu koji u Parku prirode poseduje septičku jamu od 100 kvadrata, 1.030 metara puta koje je Vučić upriličio do kuće Slobodana Petrića, njegovog obožavatelja iz okoline Ljiga.

„Sve dosadašnje odluke u Srbiji i Beogradu o gradnji nove i rekonstrukciji postojeće saobraćajne infrastrukture ne sadrže iole ozbiljniju saobraćajnu analizu, koja svuda u svetu prethodi donošenju krupnih investicionih odluka. Oni ne uzimaju u obzir ni osnovnu stvar – u saobraćaju imate mreže i kada uradite bilo koju intervenciju, ljudi na nju reaguju. Ona menja sliku saobraćajnog opterećenja i od toga zavisi vreme putovanja, emisija izduvnih gasova, broj saobraćajnih nezgoda… Nikom u svetu ne pada na pamet da postavi most ili metro tamo gde vlasti to odgovara. Recimo, kada je u pitanju gradnja autoputa Niš-Priština voleo bih da javno zatražim od resorne ministarke Zorane Mihajlović saobraćajnu analizu koja je prethodila ovoj odluci. Kakva je izvorno-ciljna matrica kretanja u slučaju ovog auto-puta, koliki je prosečan dnevni intenzitet saobraćajnog toka i kakva je interna stopa rentabiliteta buduće saobraćajnice? Građani Srbije od čijeg novca bi trebalo da se gradi ovaj auto-put imaju pravo na pošten odgovor od svoje službenice-ministarke koju takođe plaćaju“, kaže akademik i saobraćajni inženjer Dušan Teodorović i dodaje: „Ne možete da operišete na mozgu a da nemate krvnu sliku pacijenta, a oni upravo to rade. Otvore lobanju, pa šta bude.“

Teško da bi se uopšte mogla pronaći oblasti u kojoj struka nije iskazala nezadovoljstvo zbog činjenice da je izvršna vlast nezainteresovana za njeno mišljenje. S tim što se razlozi te nezainteresovanosti razlikuju od oblasti do oblasti. U društvenim naukama (pravosuđe, mediji, obrazovanje) mišljenje struke se odbaciju zbog apsolutne kontrole vlasti nad svim segmentima života, dok je u tehničkim naukama (građevina, saobraćaj, arhitektura) dodatni motiv i finansijski interes.

„Investitori su zauzeli naša mesta i njima se dodeljuju epiteti prijatelja, a glas stručne javnost i građana proglašava se za neprijateljski. Sasvim je jasno da veliku ulogu u zatvaranju prostora za dijalog imaju institucije koje su odbacile odgovornost za zaštitu javnog interesa i preuzele isključivu ulogu alata za legalizaciju ideja nastalih u sprezi ’investitora’ i držalaca vlasti. Uz to je javnost suštinski izostavljena iz donošenja odluka o velikim, strateškim projektima, kao npr. onim koji će dodati otrov u već veoma zagađen vazduh i pokloniti ’privatnom partneru’ zaradu od reciklaže otpada, kakav je projekat izgradnje spalionice otpada u Vinči, ili projekat Beograd na vodi kojim je 100 hektara obale glavnog grada oteto od građana ili pretvaranje Makiškog polja iz zaštićene zone vodoizvorišta u kvadrate koji će primiti 30.000 stanovnika. Najskoriji primer širenja pešačke zone u centru Beograda, koja je započeta bez konsultacija sa stanarima, bez obaveštenja, pa čak i bez dozvole nadležnih institucija, dokazuje da vlast ne preza da i naizgled pozitivne ideje pretvori u teren za demonstriranje sopstvene bahatosti“, kaže Ksenija Radovanović iz Inicijative Ne davimo Beograd.

Koliko je ozbiljan problem uništenja jedinog prirodnog izvorišta podzemnih voda (Makiško polje) upozorava i Božović jer njegovim nestankom i izgradnjom poslovnih i stembenih blokova (TESLA grada), predstoji i promena klime u Novom Beogradu i Savskom amfiteatru, a prestaće i proces prirodnog provetravanja dolinama Topčiderske, Železničke i Ostružničke reke. A šta nam donosi spalionica u Vinči objašnjava ekolog Vladimir Radojičić, koji ukazuje da je to „plastični primer“ na koji ova država rešava brojne probleme iz ekologije u koju bi, da bismo dostigli standarde EU, morali da uložimo 10 milijardi evra.

„Matrica delovanja ove vlasti u pogledu rešavanja ekoloških problema je da njihova predložena rešenja uvek rade u korist privatnih investitora, da samo prodube postojeće probleme zanemarujući mišljenje struke i da idu podruku sa daljim zadiranjem u džepove građana i trošenjem javnog novca u korist privatnih investitora. Ugovorom o ’rešenju’ problema deponija u Vinči Siniša Mali i Goran Vesić zadužili su građane Beograda minimum 38 miliona evra godišnje, odnosno najmanje milijardu i 150 miliona evra u narednih 30 godina. Umesto da Beograd uloži značajno manja sredstva u razvoj reciklaže otpada i zapošljavanje više stotina najsiromašnijih građana, gradske vlasti su izabrali da vredan resurs kao što je otpad spale i da dodatno zagade vazduh u Beogradu. Planirana izgradnja spalionice u suprotnosti je sa strateškim dokumentima za upravljanje otpadom i njenom izgradnjom dovodi u pitanje zaštitu zdravlja građana i životne sredine. U njoj će biti spaljen otpad bez prethodne selekcije, što znači da će se spaljivati boje, baterije, PVC i drugi materijali, koji će uticati na koncentraciju zagađivača u vazduhu. Njenom izgradnjom se ugrožava mogućnost da Beograd i Srbija postignu ciljeve iz Okvirne EU direktive o otpadu koji se odnose na ostvareni procenat recikliranja komunalnog otpada (50 odsto do 2020. i 65 do 2031), što znači da će biti suočena sa plaćanjem penala i kazni EU“, kaže Radojčić i dodaje da je slična situacija i u pogledu izgradnje mini-hidrocentrala, koje pod firmom obnovljivih izvora energije uništavaju biljni i životinjski svet u zaštićenim područjima dok je njihov mogući udeo u ukupnoj proizvodnji električne energije zanemariv – oko jedan odsto.

Vlast je megalomanski, kako sve radi, predvidela izgradnju 800 mini-hidrocentrala u Srbiji, ne obazirući se na činjenicu da je celokupna struka skočila povodom radova na Staroj planini, a da su zabrinutost za očuvanje prirodnih resursa izrazili direktor Instituta za biološka istraživanja i dekani Šumarskog, Geografskog, Biološkog i Rudarsko-geološkog fakulteta. Ni oni, baš kao ni sve ostale struke koje ukazuju na pogibeljne poteze vlasti, „nisu izašli na izbore i pobedili“, što je po mišljenju naprednjaka mnogo važnije od struke.

Sandra Petrušić

Izvor: NIN broj 3536, 04.10.2018.