Kada se pod punim novogodišnjim svetlima bude usvajao novi budžet Beograda, u mraku će ostati to da li su suludi i basnoslovno skupi projekti posledica korupcije ili lošeg upravljanja, odsustva razvojne politike ili neuračunljivog trošenja para građana, ili jednostavno svega toga zajedno

Restriktivnost, uravnoteženost, rezultat planiranja… baš je ovom mantrom zamenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić početkom oktobra obrazložio usvajanje rebalansa beogradskog budžeta za 2018. godinu. Taman kada su građani prestonice mogli da odahnu zbog ubiranja plodova domaćinskog poslovanja gradskih vlasti, sredinom novembra je mantra štucnula, pa zaskičala, kao na pokvarenoj ploči – Skupština grada Beograda je odlučila da se Galenici otpiše dug iz Fonda solidarnosti od 640.000 evra. I, dok dva miliona evra skupa rasveta u izvedbi jedinog ponuđača na tenderu, firme Keep light, fantomskim bugarskim turistima obasjava razlupane beogradske trotoare i rupe na kolovozu – neko dobro i od nje – pitanje od simboličnih, ali ipak jeftinijih milion evra ponavlja se u beskraj, dug i psihodeličan koliko i tunel u bojama srpske zastave na Obilićevom vencu: u kojem je to tačno univerzumu grad Beograd bogatiji od Karlosa Sančeza, brazilskog milijardera i od pre godinu dana vlasnika Galenike, pa može da mu pomaže parama građana? Možda toliko košta srpski pasoš, budući da ga je Sančez dobio krajem ovog leta? I osnovne računske operacije mogu da pokažu da Sančez u svoje procenjene 2,2 milijarde evra može lagano da spakuje oko dva godišnja budžeta Beograda. Jasno je ko je tu „težak“, a kome je teško. O ostatku Srbije da i ne govorimo. Jedino nije jasno ko je u Starom dvoru posle nelogičnog otpisa duga postao „teži“ i za koliko. Odluka s iste sednice gradske Skupštine da se oko milion dinara potraživanja prestonice prema posrnulom pirotskom gigantu „Tigru“ konvertuju u trajni ulog u toj kompaniji prošla je gotovo neopaženo.

Ako neko i sme da se pravim pitanjima u pravo vreme kurobeca pred nekim iz gradskih vlasti, to neće smeti pred premijerkom Anom Brnabić, a potom i predsednikom Aleksandrom Vučićem. Zna to Vesić. Zna i da nema glupih pitanja, već samo glupih odgovora, pa je parametre pameti i gluposti načisto razvalio obrazloženjem ovih dveju odluka, toliko besmislenim da svaki potonji razgovor postaje suvišan. Grad je, veli on, kao i mnogo puta dosad samo poštovao preporuke Vlade, a posredno i predsednika, premda nije naznačio da su one, za razliku od rešenja, savetodavnog karaktera i da je između ostalog i njegova dužnost da se o njih u ovakvim okolnostima oglušuje. Takođe je zanemario reagovanje potpredsednika Narodne stranke i zamenika šefa odborničke grupe Savez za Srbiju Nikole Jovanovića da je Vlada gradu preporučila otpis dela dugova po osnovu ustupljenih javnih prihoda, što ovde nije bio slučaj.

Čak i kad bi se organi gonjenja mešali u svoj posao, korupcija bi bila teško dokaziva. Bez dokaza se najčešće može podvesti tek pod pogibeljno poslovanje. Tako smatra odbornik Pokreta slobodnih građana u Skupštini grada Beograda Miloš Marković, inače advokat koji se bavi privrednim pravom. „Aktuelna beogradska vlast je i sama rekla da predstavlja kontinuitet s prethodnom, pa se rasipanje javnih sredstava nekako podrazumeva. A i glasanje po diktatu čuda čini“, kaže on za NIN. Čak i veća čuda od snega u decembru ili januaru. Stoga, proguta li nas mećava svega koju nedelju nakon što je Vesić samouvereno rekao da „beogradske putare sneg nikada nije iznenadio“, moguće je da će zvanični Beograd sve pahulje ocrniti kao antirežimsku propagandu. Koliko god ovaj naš, nezvanični, bio u kolapsu.

„Dug se otpisuje tek ako imate dokaze da dužniku nije moguće blokirati račun i odatle preusmeravati sredstva, ili da nema pokretnu i nepokretnu imovinu adekvatne vrednosti, ili da nema svog dužnika od kojeg je moguće naplatiti potraživanja. Odbornici od predlagača nisu dobili odgovor da li je to bio slučaj s Galenikom. Ni konverzija potraživanja u vlasnički udeo u posrnuloj firmi nema mnogo smisla, na stranu što sam siguran da je samo prodajom Tigrovih proizvoda u Beogradu bilo moguće namiriti tih milion dinara. Ponovo, u obrazloženju odluke nije pisalo da li se pokušalo s tim ili nekim drugim vidom naplate. Jedan odbornik vlasti je rekao da u njegovom obrazloženju sve lepo piše, crno na belo, ali da je ono u njegovoj kancelariji. Kada sam ga u četiri oka pitao zašto ne dobijamo potpune informacije, kazao je da je ’Tigar’ u Unapred pripremljenom planu reorganizacije koji sprovodi Privredni sud u Nišu, što odluku grada pretvara u još specifičniji problem“, kaže Marković.

Gradska vlast je na istoj sednici odlučila i da u naredne tri godine kupi 1.500 javnih bicikala i 150 stanica za tri miliona evra. Pohvalna namera. Ali, osim ako vražji krugovi za zaključavanje dvotočkaša ne budu od zlata, osnovne računske operacije sugerišu da će jedan bicikl koštati između 1.500 i 2.000 evra. Cena je sve samo ne sitnica, osim, naravno, ako na sebi ne budu imali po makar jedan prikačeni puškomitraljez ili bacač plamena, čineći tako Prvu beogradsku biciklističku brigadu, nesumnjivo okrenutu ka jugu. Tek se u sitnom pisaniju, međutim, nemušto ostavlja mogućnost da bicikli budu električni, što im visoku cenu već opravdava. Ujedno će se i, čaršijske su priče, produbiti nečiji džep, jer će operater s kojim će grad na ovom projektu sarađivati i koji će prvih šest godina morati da vodi računa o čitavom sistemu, biti blizak vlastima. Šteta, raspucani dvotočkaši bili bi lep prizor s osamdeset metara visokog jarbola na Ušću, čija je cena isprva trebalo da bude 406 miliona dinara (pet vrtića ili nekoliko kilometara asfaltiranog puta), ili starog Savskog mosta na novoj lokaciji, ili gondole od 15 miliona evra za šta će grad obezbediti 600 miliona dinara. Podsećanja radi, ona će po pojedinačnoj ceni od 500 dinara od Ušća do Kalemegdana korisnike prevesti za oko tri minuta, koliko je otprilike trebalo direktoru JP „Skijališta Srbije“ Dejanu Ćiki da vreme prevoza izračuna na konferenciji za medije. Teško ćemo se u međuvremenu oteti utisku da aktuelni beogradski oci biciklističke staze najčešće tumače kao nužno zlo koje se jednostavno da instalirati sužavanjem inače uskih prestoničkih trotoara, pa makar se završavale na pola ulice, nasred bankine ili u zidu neke zgrade. Još je gore što ne reaguju na pretnje članovima udruženja „Ulice za bicikliste“ i „Savski nasip“ koji, nomen est omen, negoduju zbog kolonade nelegalnih vikendica (između ostalog, i sinova Tomislava Nikolića) i automobilskog korišćenja nekategorisanog puta na ovom mogućem raju za dvotočkaše.

Ipak, biciklisti bolje prolaze od onih kojima je GSP jedini vid grgutanja kroz brojna saobraćajna uska grla. Razdaljina između dva vozila javnog prevoza sve se češće meri ili kilometrima ili milimetrima; ili ih nema, ili u gužvi formiraju gusenicu. Kako za NIN predočava Jovanović, obim javnog prevoza se smanjuje po stopi od pet odsto nekoliko godina unazad, premda su subvencije porasle na oko 27 milijardi dinara. Pritom, deset milijardi sleduje GSP-u, a preostalih 17 dobijaju privatni prevoznici, koji pokrivaju manji deo linija. Jovanović podseća i da je Vesić najavio ukidanje trolejbusa i kupovinu 80 elektro-autobusa, bez jasne računice o isplativosti. Prema Vesićevim rečima, upravo je GSP najveći problem grada, jer generiše godišnji gubitak od 2,4 milijarde dinara. E sad, jeste malo čudno što je u nastavku rečenice ustvrdio da se to može sprečiti jedino „boljom naplatom karata“. Ostavimo li po strani da za bolji rad kontrolora nisu nadležni građani, već vlast, zanemarimo li i to što besplatni ili makar jeftiniji javni prevoz nije nemoguća misija koja zahteva Toma Kruza, ili bar mrgudnog Tomu Kuruzovića, ma potisnemo li i to da je SNS popularnost u Beogradu 2012. stekao upravo najavama da će raskrstiti sa „Bus plusom“, jer je reč o „poniženju i otimanju novca od građana“, suludo je tvrditi da će naplata karata, koja inače pokriva malecni deo i prihoda i rašoda GSP-a, napraviti nekakvu odsudnu razliku. Daleko veće pare se slivaju od iznajmljivanja reklamnog prostora na vozilima. Verovatno je u neosnovanom ridžovanskom zanosu, prema navodima portala Pištaljka, Vesić naložio beogradskim opštinama da svojim zaposlenima bez njihove saglasnosti kupuju pretplatne „bus plus“ karte, iako aneks Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe jasno predviđa i mogućnost isplate novčanog iznosa u visini te pretplatne karte.

Valja napomenuti i da je, kad smo već kod razlika, Beograd 2011. GSP subvencionisao sa 47 miliona evra, dakle skoro pet puta manjim iznosom no što to čini danas. Uprkos gubicima, iz bezdane beogradske kase se u međuvremenu nekako izdvojilo sto miliona dinara za uniforme za oko 2.800 vozača, premda su iz Samostalnog sindikata GSP-a uporno upozoravali da zbog odliva spretnih ruku za volanom u bogatije krajeve Beograđane više neće imati ko da vozi. Dakle, GSP možda neće postojati, ali će makar izgledati upicanjeno.

Bar će u tom slučaju centralne gradske ulice i trgovi biti rasterećeniji. Ako i kad se završi njihova rekonstrukcija, to jest. Nakon nekoliko intervencija promenljivog uspeha na delimično zanovljenom, raspevanom, šljaštećem trgu Slavija i puštanja nekoliko saobraćajnica u promet, na red je došao Trg republike, čija će rekonstrukcija verovatno trajati nepojamnih 420 dana, a sigurno i duže, po ceni od 922 miliona dinara. Parametri su slični i u slučaju rekonstrukcije 560 metara Karađorđeve ulice, koja će nas koštati nekih sto miliona dinara manje. Kako je podsetio Rodoljub Šabić, poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, Njujorčani su za koji dan manje u nebo vinuli 443 metra visoki Empajer stejt bilding. Jovanović dodaje i Sava centar i Pančevački most, koji su izgrađeni za godinu dana. Počelo se i s uređenjem Bulevara Nikole Tesle, a daleko skromnije se obnavlja i gornji deo Skadarlije, posao od 30 miliona dinara koji bi trebalo da se završi do sredine decembra. Jovanović na ovaj spisak dodaje i rekonstrukciju tri kilometra palilulskih ulica, Cara Dušana, Džordža Vašingtona, 27. marta i Kraljice Natalije, koja će građane koštati 27 miliona evra.

Upućeni tvrde da je rekonstrukcija javnog prostora dušu dala za ugrađivanje – ne granitnih ili nekih drugih ploča, već za ono pod navodnicima, jer treba prvo raskopati asfalt, pa onda kopati, pa postaviti slojeve novog asfalta, pa, u slučaju Beograda, ponovo raskopati i iskopati šut, dva-tri puta promeniti cevovode i tako unedogled. Ili prosto unajmiti bager koji će šut vozikati s jednog mesta na drugo, pa ukrug, posve sizifovski, čemu je potpisnik ovih redova lane prisustvovao tokom rekonstrukcije kukavne Slavije. Nisu slučajno gradski oci za iduću godinu predvideli 11,5 milijardi dinara budžeta za raznorazne rekonstrukcije, čak 1,5 milijardi više no za ovu.

„Ozbiljna razvojna politika je napuštena. U periodu od 2008. do 2012, prosečne godišnje investicije su iznosile 200 miliona evra, a od 2014. do 2018. su iznosile 80 miliona evra. Ove godine će biti i mnogo manje, možda čak ni do 60 miliona ne dobace. Sve se radi naopako. Gradska vlast se bez naknade odrekla vlasništva nad PKB-om u korist Republike. Ne znam ni za jednu lokalnu samoupravu na svetu koja je tako nešto uradila. Usledila je još gora odluka da se kombinat proda opskurnom stranom investitoru, na očigledno nameštenom tenderu, za 105 miliona evra, od kojih su isplaćivane i otpremnine, iako je njegova procenjena vrednost u izveštaju u APR-u iz ove godine 526 miliona evra. Čak i ako tu uračunamo dug od 80 miliona, opet dobijamo četiri puta veću vrednost od cene za koju je prodat. Šta tek reći o odluci da se javne garaže u samom centru grada, koje će donositi siguran prihod, ustupe kineskom koncesionaru, a da se besmislen i rizičan projekat gondole potpuno svali na gradski budžet, umesto da se eventualno tu nađe privatni investitor“, zaključuje Jovanović.

Reč je, inače, o četiri podzemne garaže kojima će kineski projektant i izvođač upravljati naredne četiri decenije, ubirući profit, iako je ugovorom obavezan da u finansiranju učestvuje s tek oko 25 odsto sredstava, ili oko deset miliona evra. Ponovo, preostalih tridesetak miliona evra platićemo mi. To je najočitiji problem ovog posla, a prate ga manji, ali ne i manje važni – zašto, recimo, posao nisu dobile domaće kompanije, ili zašto nisu pronađena četiri moguća koncesionara koji bi ponudili bolje uslove. Lošiji teško da mogu da budu.

Sve manje diskretno zavlačenje ruke u džep građana prestonice neće biti jedini problem s kojim će se oni suočiti, napominje Radomir Lazović iz inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“.

„Ako počnemo od čistog vazduha, najosnovnije stvari za život čoveka, videćemo da je žrtvovan kako bi se kroz izgradnju spalionice na deponiji u Vinči namirili interesi podobnih investitora. Donosi nam novo zagađenje vazduha kancerogenim materijama. Ugovorom o ulaganju, grad Beograd je za narednih trideset godina zadužen sa oko 40 miliona evra godišnje, a rizici od ovog postrojenja su prećutani. Pijaća voda je na Makiškom polju ugrožena projektima Bogoljuba Karića kome se dopušta gradnja čak 800.000 kvadrata na zaštićenom području, a isto važi i za vodoizvorište na Savskom nasipu koje truju ilegalni objekti povlašćenih. Obale reka su na prodaju i više ne pripadaju svim građanima, već su misteriozno postale građevinsko zemljište. I dosad je reka bila zatrpana splavovima, ali sada je obala i na prodaju. Ako se pogled na reku nekako i provuče do vode, biće zagađen reklamiranjem na njenoj površini preko bilbord-brodova s kojih trešti muzika. Na Kalemegdanu, Ušću, Velikom ratnom ostrvu se kao na kulturno-istorijskim i prirodnim zaštićenim dobrima ili planira ili već sprovodi izgradnja koja menja izgled ovih zaštićenih celina i ugrožava im vrednost“, kaže Lazović za NIN.

Sednica skupštine Beograda na kojoj će se usvojiti budžet za narednu godinu zakazana je za kraj decembra. Možda je i bolje da ga se odmah po usvajanju zaboravi, zajedno s osnovnim računskim operacijama. Pare građana će se ionako trošiti neuračunljivo i bez odgovornog račundžije. A račun? Neka, nema veze, kuća časti.

Stefan Slavković
Izvor: NIN broj 3545, 06.12.2018.