Na prvoj sednici Drugog redovnog zasedanja Skupštine Republike Srbije, čiji početak je zakazan za utorak 7. oktobar, kao jedna od 47 tačaka dnevnog reda naći će se i Predlog zakona o dopunama Zakona o izvršenju i obezbeđenju koji je Skupštini uputila Vlada Republike Srbije. Dok je inicijativa za izmenu zakona odmah nakon pokretanja, krajem jula meseca, izazvala veliku pažnju stručne i šire javnosti, čini se da je nakon objavljivanja predloga početkom septembra meseca rasprava prilično splasnula. Da li je to zato što je o inicijativi već dosta toga rečeno ili zato što se javnost okrenula najavljenim izmenama Krivičnog zakonika (zatvorske kazne za blokade saobraćaja i uvođenje novog krivičnog dela „obljuba bez pristanka“) i zakona koji je potrebno izmeniti radi legalizacije nelegalno izgrađenih objekata – teško je reći, ali mislim da nije suvišno napomenuti još po nešto, sada kada pred sobom imamo tekst predloženih dopuna Zakona o izvršenju i obezbeđenju.

Najpre, ono što je sada sasvim izvesno, to je da se Ustav Republike Srbije zbog predloženih dopuna Zakona o izvršenju i obezbeđenju neće menjati, iako nas je u neophodnost promena Ustava uveravao student generacije Pravnog fakulteta, pokrećući inicijativu za izmenu zakona. Njegovu inicijativu, sve sa neophodnošću promene Ustava, odmah je, očekivano, podržao ministar pravde, zamenik predsednika Komore javnih izvršitelja, kao i sudija Ustavnog suda, inače čest gost tabloidnih režimskih televizija, istina uz ogradu da je Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, koja govori o pravu na dom, deo našeg pravnog poretka, da je po snazi iznad zakona a ispod Ustava, ali da inicijativa ima smisla ukoliko se želi da se to pravo ustavno pozicionira.

S druge strane, profesori prava i advokati koji su se izjašnjavali o pokrenutoj inicijativi, kao i Združena akcija „Krov nad glavom“, Udruženje za zaštitu potrošača „Efektiva“ i mnogi drugi, izričito su zastupali stanovište da za promenu Zakona o izvršenju i obezbeđenju nije potrebno menjati Ustav.

Što se tiče samog teksta predloga dopune zakona, a polazeći od realne pretpostavke da vladajuća većina neće prihvatiti nijedan od eventualno predloženih amandmana od strane opozicije, može se sa sigurnošću reći da dopunama zakona niko neće biti zadovoljan.

Izvršni dužnici, kao i svi oni koji su se zalagali za to da zakon treba promeniti tako da niko ne može ostati bez jedinog doma koji ima, biće nezadovoljni zbog toga što predložene dopune zakona ne štite apsolutno pravo izvršnog dužnika na jedan dom, već u članu 151.b predviđaju nekoliko značajnih ograničenja: da se radi o jedinoj nepokretnosti izvršnog dužnika, da se radi o nepokretnosti površine do 60 m2, da se radi o nepokretnosti na kojoj izvršni dužnik ima prebivalište najmanje pet godina pre podnošenja predloga za izvršenje, ako ta adresa nije pasivizirana, da glavnica potraživanja koje se namiruje ne prelazi polovinu tržišne vrednosti nepokretnosti utvrđene u skladu sa aktom jedinice lokalne samouprave, i da izvršni dužnik u periodu od tri godine pre podnošenja predloga za izvršenje nije prodao ili poklonio drugu nepokretnost, ili se odrekao prava na nasleđivanje nepokretne imovine, ili zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju.

Dodatno nezadovoljstvo će izazvati član 151.d koji isključuje zaštitu prava na jedini dom iz člana 151.b, u slučaju da je izvršni dužnik u formi javne isprave ili po zakonu overenoj ispravi dao saglasnost da se izvršenje sprovede na jedinoj nepokretnosti koju ima, kao i u slučaju potraživanja koje se namiruje, a proisteklo je iz zakonskog izdržavanja ili krivičnog dela.

Izvršni poverioci će, s druge strane, biti nezadovoljni jer im u najvećem broju slučajeva upravo ta jedina nepokretnost izvršnog dužnika pruža jedinu mogućnost da naplate svoje potraživanje, utvrđeno pravnosnažnom presudom. Potvrdu ovog stava nalazimo i u nemuštom odgovoru ministra pravde, koji na pitanje kako će izvršni poverioci naplatiti svoje potraživanje odgovara da to mogu učiniti iz druge nepokretnosti, ako je izvršni dužnik ima, ili tako što će se izvršiti reprogram duga izvršnog dužnika. Dakle, ako izvršni dužnik nema drugu nepokretnost, a to je po pravilu slučaj, izvršni poverilac će posle dugogodišnjeg parničenja, često dužeg i od 10 godine, ponovo biti u situaciji da svoje potraživanje godinama naplaćuje, ako uopšte bude imao sreće da ima odakle da ga naplati.

Inicijativa za promenu Zakona o izvršenju i obezbeđenju pokrenuta je kao deo kampanje „sveobuhvatne podrške narodu, posebno srednjoj klasi i siromašnim ljudima“, da bi se u predlogu dopuna zakona sav teret svalio na leđa izvršnih poverilaca. Dakle, ako država najavljuje podršku narodu, onda je red i da pruži tu podršku, a ne da je svaljuje na pojedince i pere ruke, što se nedvosmisleno da zaključiti iz teksta dopuna ovog zakona i potvrđuje u njegovom obrazloženju, u kome se navodi da za sprovođenje zakona nije potrebno obezbediti sredstva u budžetu.

Primer dopuna Zakona o izvršenju i obezbeđenju još jednom pokazuje da polovična i populistička rešenja nisu dobra rešenja i da se mere socijalne politike ne mogu sprovoditi bez preuzimanja te uloge od strane države. U protivnom imaćemo situaciju, kao u slučaju ovog zakona, da pravnosnažne presude neće moći da se izvršavaju, što ozbiljno dovodi u pitanje kredibilitet sudskih presuda, kao i celokupnog pravosudnog sistema naše države.

Pročitaj i ovo: