Autorski tekst Miloša Injca, jednog od aktivista Ne davimo Beograd i Združene akcije krov nad glavom koji je među ljudima koji su optuženi za navodno ometanje službenog lica u vršenju dužnosti za vreme blokade izbacivanja izbegličkih porodica na ulicu u Ustaničkoj 244.

Ustanička je za mene simbol nepravde koja je solidarnom akcijom građana ipak ispravljena, primer na kojem je pokazano da građani mogu da promene neke stvari, zato sada kada svi znaju da je to moguće, očekujem veliki broj solidarnih građana u pokušaju da spreče još jedno nasilno iseljenje zakazano za 14. avgust u 9 ujutru. Ovoga puta meta su radničke porodice radnika Trudbenika koje žive u Luneta Milovanovića 6. Vidimo se!

Miloš Injac

“Ja se osećam isto kao kad su me terali iz doma kada sam prvi put izbegao, možda još gore, jer sad nemam gde da pobegnem” – Ovako je svoj osećaj opisao čovek kojem je između ostalih pretilo nasilno iseljenje na ulicu.

Da krenemo od početka, građani kojima preti iseljenje se nalaze u tim “stanovima” poslednjih 10 godina, stavio sam pod navodnike jer su u pitanju adaptirane sobe bivšeg samačkog hotela. Gotovo 10 godina Komesarijat za izbeglice se nije bavio tim ljudima, tek nakon prve intervencije “Združene akcije Krov nad glavom”, kada je prvi put pokušano nasilno iseljenje ovih ljudi, komesarijat je nakon pritiska javnosti po prvi put poslao ljude, komesara Cucića lično, da vide koji se ljudi tu nalaze. Tada su napravljeni i dogovori da se njihov status reši.

Epilog ovih dogovora javnost već u dobroj meri zna, ništa od dogovorenog komesarijat nije ispoštovao i nakon 8 meseci nerada, najavili su nova iseljenja. Već prvog dana pored izvršitelja, policije i predstavnika komesarijata, pojavila se i PR komesarijata, ubrzo za njom dolazi i porodica koja treba da se useli u stan koji je predmet iseljenja tog dana. PR dovlači kamere, baca koricu hleba između dve izbegličke porodice i zadovoljno trlja ruke očekujući gladijatorsku borbu na život i smrt pri čemu se nerad komesarijata totalno gubi. Ipak, mi iz “Združene akcije” i “Kolektivne odbrane stanara”, ne dozvoljavamo da do toga dođe i obe porodice okreću pažnju ka komesarijatu, koji ih je i doveo u ovu situaciju, plan A komesarijata nije uspeo. Istog dana, predstavnik komesarijata Petar Anđić pred najmanje pet televizijskih kamera naglašava da nasilnih izbacivanja neće biti.

Već sutradan potpuno drugačija slika, oko 50 policajaca predvođeni već poznatim inspektorom koji za sebe tvrdi da je “Šerif, Bog i batina”, već oko 5 ujutru upada u zgradu i oko nje, pripremajući teren za nasilno izbacivanje. Malo ko je očekivao da će tog dana biti sprečeno bilo kakvo izbacivanje, ali odlučnom akcijom aktivista ipak se odustaje od najavljenog izbacivanja i pravi se još jedan dogovor sa stanarom, ovoga puta napismeno. Iako je plan B komesarijata za izbeglice propao, dešavanja sa ovog dana još uvek nemaju epilog, na licu mesta je uhapšeno 16 aktivista koji su na miran način, koristeći svoje Ustavno pravo na izražavanje nezadovoljstva povodom brutalne akcije policije, privođenja su se nastavila, lično sam bio meta dve nedelje kasnije a prema informacijama koje imam, još neke od aktivista očekuje isto. Država je još jednom pokazala da je uvek spremna na obračun, ali samo kada su u pitanju solidarni aktivisti.

Kako je sreda bila dan bez zakazanog iseljenja, aktivisti, zajedno sa stanarima su otišli u komesarijat zahtevajući sastanak, iako u prvi mah nije tako izgledalo, nakon što su se pojavile televizijske kamere predstavnici komesarijata su ipak, teškom mukom, prešli na plan C, a to je povratak “za sto” i pregovori sa porodicama. Tokom pregovora, pokušaji iseljenja su se nastavili sve do 10. Avgusta, ali za razliku od prethodnih pokušaja, komesarijat je ovoga puta ispoštovao dogovor i nasilnih iseljenja nije bilo.

Postavlja se pitanje zašto je komesarijatu tek plan C razgovor sa ljudima? Zašto je bilo neophodno da se nepotrebnom stresu izlažu i porodice kojima preti iseljenje i oni kojima je obećano da će tu biti useljeni? Zašto je bilo neophodno da aktivisti na svojoj koži osećaju svu snagu državnih i paradržavnih struktura da bi komesarijat radio svoj posao?

Na ova pitanja, nažalost nemam odogovor, ali na ono pitanje iz naslova imam. Ustanička je za mene simbol nepravde koja je solidarnom akcijom građana ipak ispravljena, primer na kojem je pokazano da građani mogu da promene neke stvari, zato sada kada svi znaju da je to moguće, očekujem veliki broj solidarnih građana u pokušaju da spreče još jedno nasilno iseljenje zakazano za 14. avgust u 9 ujutru. Ovoga puta meta su radničke porodice radnika Trudbenika koje žive u Luneta Milovanovića 6. Vidimo se!

https://www.facebook.com/events/1867285976628285