*Francuski portal www.multinationales.org piše o štetnom ulaganju francuskih kompanija u izgradnju spalionice u Vinči, ali i o jako lošoj situaciji sa odlaganjem otpada u okolini Beograda. Za ovaj sajt govorio je naš Aleksa Petković. Autor: Benoît Collet*

Tokom poslednjih pedesetak godina, jedna od najvećih deponija na otvorenom u Evropi truje zemlju i vazduh u predgrađu Beograda. U septembru 2019, Suez, francuski gigant u oblasti upravljanja otpadom i vodom, sklopio je veliki ugovor sa upravom srpske prestonice koji se tiče gradnje spalionice otpada. Privatizacija upravljanja gradskim otpadom stvara bojazan da bi se privatni profit mogao stvarati na uštrb finansijskih i ekoloških interesa građana. Ovaj članak je deo naše publikacije Gradovi protiv multinacionalnih kompanija.

Iako se nalazimo na više od 700 kilometara od najbližeg mora, čitava armija galebova pokriva nebo. Usred obronaka pogodnih za poljoprivredu, na svega nekoliko stotina metara od obale Dunava, jedna od najvećih deponija na otvorenom u Evropi pokriva dno jedne doline u predgrađu Beograda, srpske prestonice. Pre oko pedeset godina, gradske vlasti su počele da gomilaju sve vrste otpada domaćinstava iz grada, više od 500.000 tona godišnje. Tako se stvorila prava planina, visine 40 metara, sačinjena od plastike, odbačenog nameštaja, komada metala, organskog otpada…

Na vrhu, kamioni Gradske čistoće, javnog preduzeća zaduženog za upravljanje ovom lokacijom, jedan za drugim, izbacuju otpad prikupljen tog dana. Rovokopači usmeravaju ovu poplavu smeća prema ivicama ove rastuće gomile, okružene potokom vode tamne boje, koja podseća na šanac srednjovekovnog zamka. Svuda okolo, more plastičnih kesa visi na granama stabala. ’’Tokom poslednjih 50 godina, ništa nije zaista urađeno na poboljšavanju situacije u Vinči. To je potpuna ekološka katastrofa. Svakih pola godine, džepovi metana se zapale i dolazi do požara’’, žali se Dragan Đilas, jedan od vođa opozicije konzervativnom predsedniku Aleksandru Vučiću. Kao gradonačelnik Beograda između 2008. i 2013, pokušao je da pokrene projekat javne spalionice, koji nije uspeo zbog nedostatka podrške i interesovanja privatnih ulagača.

Inicijativa Ne davimo Beograd reagovala je na izjave i planove i Srpske napredne stranke i Saveza za Srbiju poručivši i jednima i drugima da spalionica nikako nije rešenje, već zaokruženi sistem reciklaže i tretmana otpada koji doprinosi smanjenju zagađenja i otvaranju radnih mesta. Detaljnije čitajte u tekstu: “Ni Savez za Srbiju, ni naprednjaci da se ne igraju sa zdravljem građana predlažući spalionicu u Vinči”.

Ipak, spalionica će biti izgrađena, ali pod francuskom zastavom. Krajem septembra 2019, francuska multinacionalna kompanija Suez, na čelu međunarodnog konzorcijuma Beo Čista Energija d. o. o., sklopila je ugovor vredan 300 miliona evra sa Gradom Beogradom, o gradnji spalionice blizu sadašnjeg mesta deponije. ’’Bojim se da se ovim ne rešava problem Vinče. Spalionica će paliti samo nove tokove otpada, dok će stari nastaviti da polako trule, trujući zemljište i Dunav’’, navodi ovaj političar, u kancelariji Saveza za Srbiju, koalicije koja okuplja i leve i desne partije, suprotstavljene liberalnoj i klijentelističkoj vlasti predsednika Vučića.

Francuski gigant upravljanja vodom i otpadom se ipak obavezao da od postojećih tokova otpada proizvodi biogas, kao i električnu energiju u svojoj novoj spalionici, koja bi trebalo da paljenjem 43 tone otpada na sat, proizvodi 103 megavata struje. Gradska uprava se može pohvaliti političkom pobedom, odnosno da je na ivici zatvaranja jedne od najvećih deponija u Evropi, sve uz ’’razvoj tehnološki naprednog sistema upravljanja otpadom’’, kako je nedavno naveo Goran Vesić, pomoćnik gradonačelnika. Sa druge strane, Suez će ostvarivati stabilne prihode u narednih 25 godina, i to uz uzimanje zasluga za rešavanje problema životne sredine u Vinči.

Račun od 1,6 milijardi evra

Međutim, cena ove političke pobede bi mogla biti visoka za građane Beograda. Ulažući nekoliko stotina miliona evra u Vinču, Suez računa na značajnu finansijsku korist: gradska vlast se obavezala da toj kompaniji isplati skoro 1,6 milijardi evra do 2043. godine, po osnovu operativnih troškova buduće spalionice. Izrazito visok iznos za zemlju čiji je BDP oko 40 milijardi evra. ’’Mi, građani, ćemo platiti. Nameti za prikupljanje i upravljanje otpadom će se povećati. U Beogradu, ova javno-privatna partnerstva koja stavljaju interes privatnih, stranih, kompanija iznad opšteg javnog interesa su postala pravilo, koja bez prestanka povećavaju troškove života za građane’’, objašnjava Aleksa Petković, aktivista lokalnog pokreta Ne davimo Beograd.

Na jednom uglu svog pisaćeg stola, stoji fotografija velike patke koja plovi Dunavom, simbola velikih protesta 2016, koji su bili usmereni protiv Beograda na vodi, ogromnog građevinskog poduhvata kapitala iz Emirata, na obalama reke Save. Od tada, Ne davimo Beograd se protivi i drugim velikim gradskim projektima, od kojih je jedan projekat buduće spalionice u Vinči. ’’Ovaj tip partnerstava je vrlo problematičan, pošto stvara veliko opterećenje za budžete lokalnih samouprava u periodu od mnogo godina’’ smatra Pila Galop, iz NVO Bankwatch, koja je specijalizovana za praćenje aktivnosti međunarodnih finansijskih institucija u istočnoj Evropi. ’’Uprkos tome, međunarodne finansijske institucije, poput EBRD-a ili IFC-a, uporno brane ovakve projekte’’.

U Vinči, slojevi plastike su se gomilali ispod površine, dok su političari zanemarivali problem upravljanja otpadom. Na nivou cele zemlje, broj divljih deponija se značajno povećao, dok sistem selektivne trijaže otpada gotovo i da ne postoji, a sistem prikupljanja otpada je često nefunkcionalan. Svo smeće koje nastane u Beogradu završi u Vinči, jedinoj gradskoj deponiji. Gradska vlast nije nikada investirala u tehnologije obrade otpada. Reciklaža se u celosti zasniva na nekoliko privatnih kompanija koje prerađuju električni i elektronski otpad, kao i na neformalnom sektoru sakupljača otpada, često Roma, koji rade u veoma lošim uslovima. Dragan Đilas, koji je bio na čelu grada od 2008. do 2013, je pokušao da pokrene projekat gradske spalionice, koji bi omogućio gradu da proizvodi električnu energiju, i da angažuje jedan deo neformalnih sakupljača i to bez da zavisi od privatnih investitora. ’’Ovih 1,6 milijardi evra koje ćemo isplatiti kompaniji Suez, to je sedam puta više nego što je iznosio moj projekat. Imali smo dve opcije, jedna je da uložimo 300 miliona iz svog džepa kako bismo uz to proizvodili i sopstvenu struju, a druga je da platimo više od jedne milijarde evra stranoj kompaniji, i da još uz to moramo da od nje kupujemo električnu energiju po cenama višim od tržišnih. Koju opciju pretpostavljate da smo odabrali?’’

Od plastike do zelene energije

Gradska vlast se za period od narednih 25 godina obavezala da će kupovati struju koju proizvodi Suez-ova spalionica po cenama dva puta višim od tržišnih, ako je verovati prvoj verziji ugovora koju je objavila organizacija Transparentnost Srbija. ’’Građani neće prestati da koriste ugalj za grejanje dok je to jeftinija opcija za grejanje od električne energije’’, navodi u ironičnom tonu Aleksa Petković. Podsticaji koji grad Beograd dodeljuje Suez-u za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora će građanima povećati račune za struju za nekoliko evro centi po kilovat času. Možda bi ovo povećanje moglo delovati simbolično, da prosečna zarada u Srbiji nije jako mala.

Više o zaradama građana i građanki Srbije čitajte u tekstu: “Statističke varke (predsednika Srbije)”

Etiketa ’’zelena energija’’ je diskutabilna: ona je u suprotnosti sa evropskim zakonodavstvom, s kojim Srbija usklađuje svoj pravni sistem, u okviru perspektive eventualnog budućeg članstva u EU. Na to upućuje Bankwatch u skorašnjem izveštaju o neregularnostima u partnerstvu grada Beograda i Beo Čiste energije d. o. o. Autori tu tvrde da rešenje o davanju položaja povlašćenog proizvođača u otkupu struje nije u skladu sa evropskim pravilima, koja ne prepoznaju sagorevanje plastičnog otpada kao obnovljivi izvor energije. Spaljivanjem 340 hiljada tona godišnje, grad bi rizikovao da dovede u pitanje nacionalni cilj koji se odnosi na reciklažu 50% municipalnog otpada do 2030, a koji je deo usaglašavanja sa evropskim zakonodavstvom. Tako se zelena boja etikete buduće spalionice Suez-a pomalo ljušti. ’’Tokom tenderske procedure, nijedna kompanija nije predstavila plan razvoja sistema selektivne trijaže ili reciklaže otpada’’, navodi Pipa Galop.

U Vinči, svega nekoliko bala plastike svedoči o početku aktivnosti reciklaže. Na deponiji rade pripadnici uglavnom romske zajednice. Radeći u veoma nepovoljnim uslovima, bez ikakve zaštite, skupljači čekaju da kamioni Gradske čistoće završe istovar, i da potom vide šta se može i vredi uzeti: komadi otpadnog metala, betonske šipke, oštećen nameštaj, neispravni kućni elektro aparati… Zatim pakuju sve što mogu u svoja pretrpana vozila, i upućuju se ka svojim skladištima u okolini. Tamo testerom seku metalne delove kako bi ih prodali na kilogram, ili prodavali kao rezervne delove na električnim aparatima.

Ovaj neformalni sektor angažuje nekoliko hiljada osoba. JP Gradska Čistoća nekima od njih izdaje dozvole da rade u deponiji. Budući da nije u stanju da uspostavi sistem selektivne trijaže na izvoru nastanka otpada, gradska vlast se opredelila da ’’autsorsuje’’ reciklažu otpada osobama iz ranjivih društvenih grupa, koji se polako truju dok skupljaju i preprodaju plastiku, i to po ceni od 10 evro centi po kilogramu. Neuspeh javnog prikupljanja otpada u Beogradu je samo ilustracija svega što se dešava u ostatku države: svega 5% otpada se prerađuje i reciklira. Nasuprot tome, Slovenija, takođe bivša jugoslovenska republika, postala je evropski šampion prerade otpada, i to bez oslanjanja na privatni sektor. Svake godine, javni centar za trijažu otpada u Ljubljani transformiše 166.600 tona otpada u kompost, biogorivo, ili u građevinski materijal, što iznosi oko 98% otpada koji u ovaj centar uđe. Za Aleksu Petkovića, to je dokaz da politika nula otpada može da uspe i na Balkanu: ’’za to, potrebno je da država Srbija popravi sistem skupljanja i trijaže otpada, što bi omogućilo da se, recimo, reciklira organski otpad’’.

 ’’Ko je dobitnik – kompanija ili javni interes?’’

’’Sa javno privatnim partnerstvima, uvek je teško utvrditi ko je dobitnik – kompanija ili javni interes?’’, napominje Nemanja Nenadić, iz Transparentnosti Srbija. Takođe je teško za članove gradske uprave da steknu mišljenje o ovom pitanju: oni imaju svega nekoliko dana da se upoznaju sa ugovorom koji sadrži više od 1000 stranica teksta, i to neprevedeno na srpski. Evropska investiciona banka (EIB), međunarodna finansijska organizacija čiji vlasnici su zemlje članice Evropske unije, koja je trebalo da finansira deo početnog ulaganja Suez-a se na kraju povukla, smatrajući da projekat nije usklađen sa evropskim zakonodavstvom po pitanju zaštite životne sredine. Ovaj pravni nedostatak nije sprečio Evropsku banku za rekonstrukciju i razvoj (EBRD), međunarodnu finansijsku instituciju čiji zadatak je da pomaže tranziciju zemalja istočne Evrope ka tržišnoj privredi, da odobri sredstva za ovaj projekat. ’’Ovo partnerstvo sa privatnim sektorom uvodi novi način finansiranja javnog sektora u Srbiji, koji je manje izložen političkim nestabilnostima’’, objašnjava Aleks Rajzerer, portparol EBRD-a i dodaje da: ’’ovaj ugovor će omogućiti gradu da predviđa rizik od zagađenja i da istovremeno smanji negativan uticaj na život ekosistema’’.

Međutim, delegirajući posao upravljanja otpadom privatnom partneru na period od 25 godina, grad rizikuje da izgubi operativna znanja i praksu u upravljanju rizicima koji su vezani za životnu sredinu, koja su i do sada bila daleko od prioriteta za republičku i gradsku vlast. Nasuprot tome, vlasti su bile preokupirane privlačenjem stranih investitora kako bi podstakle zapošljavanje i industrijski razvoj. ’’Kako ćemo izmeriti emisije dioksina i furana iz buduće spalionice? Beograd ne raspolaže nijednom laboratorijom koja bi to mogla da uradi’’, napominje Aleksa Petković. Građani Beograda su imali malo načina i sredstava da pokažu nezadovoljstvo dok je deponija bila javna, a kada bude prešla u ruke Beo Čiste Energije d. o. o, imaće ih još manje.

’’Pokrenuli smo žalbeni mehanizam EBRD kako bi pokušali da ih ubedimo da se povuku iz ovog štetnog projekta’’, uvereno zaključuje aktivista iz organizacije Ne davimo Beograd, uprkos tome što njegov pokret ima malo težine naspram projekta vrednog preko jedne milijarde evra. Ako bi se vratio na vlast, Dragan Đilas je takođe uveren da bi poništio ovaj projekat javno privatnog partnerstva. ’’Ako nas Suez odvede pred arbitražni sud, onda će se videti ko iz gradske uprave je napunio svoje džepove iz ovog besmislenog ugovora’’.