Radomir Lazović, lični stav: Ovih dana stigla mi je presuda po kojoj sam osuđen da platim 100.000 dinara zbog organizacije protesta „Ostavke i odgovornost“ organizovanog nakon svedočenja Marije Mali da iza rušenja u Hercegovačkoj stoji njen bivši suprug Siniša Mali.


Kada je u februaru prošle godine Marija Mali za Krik govorila o brojnim nelegalnim radnjama u koje je umešan njen bivši suprug, u priči o pranju novca, ofšor poslovanjima njegovih firmi, skrivanju imovine, porodičnom nasilju… našlo se i to da joj se Siniša Mali pohvalio kako je samostalno organizovao raščišćavanje terena u Hercegovačkoj. „Imao sam problem, neki nisu hteli da se isele. Organizovao sam akciju raščišćavanja. Došli su ljudi usred noći, malo tamo nešto polupali. Ništa strašno nisam uradio, ali eto sve sam ja sâm organizovao, izveo sam akciju“, navela je Marija Mali.
S obzirom na to da ona nije bila prva osoba koja je u javnosti iznela tvrdnje o tome da je Mali nalogodavac ovog zločina i da je pre nje to više puta učinio i tadašnji premijer Aleksandar Vučić, nazivajući ga, zajedno sa ostatkom gradske vlasti, kompletnim idiotom, Inicijativa „Ne davimo Beograd“ organizovala je protest „Ostavke i odgovornost“. Tom prilikom je više od deset hiljada građana zahtevalo da svi organizatori, nalogodavci i izvršitelji noćnog rušenja pod maskama snose odgovornost.
U tom trenutku smo uz ova dva svedočenja imali i izveštaj zaštitnika građana u kome se jasno vidi da je nepostupanje policije naređeno iz njenog vrha, a nešto kasnije stigao je i izveštaj policije iz koga se moglo videti da su u svemu učestvovale i razne gradske službe. Isključena je ulična rasveta, a EDB je potvrdio da je iz grada „poprečnom vezom“ naloženo isključivanje struje u tom delu grada, dok je parking servis uklonio automobile koji su smetali rušenju. Ali ništa od toga nije bilo dovoljni da se otkriju odgovorni za ovaj zločin, već je njegovo zataškavanje umnogome prevazišlo samo delo. Dovoljno je samo pomenuti da ni Marija Mali, baš kao ni Vučić, nikada nije saslušana u vezi svojih saznanja, a prebacivanjem slučaja iz Višeg u Osnovno tužilaštvo poslata poruka da se ovime niko i neće baviti.
Dve godine kasnije, ministar policije koji se ne odaziva na pozive svojih građana, Nebojša Stefanović, na pitanje kako je moguće da ovaj slučaj ne napreduje, izjavljuje da su građani na izborima rekli šta misle o Savamali i na taj način potvrđuje da su izbornom pobedom funkcioneri SNS-a stavljeni iznad zakona. Ali ako su naprednjaci iznad zakona, oni koji su na njegovo kršenje ukazivali, nisu. Za nas važe druga pravila, tako da osetimo da se talasanje neće tolerisati. Protiv aktivista inicijative vodi se preko 20 postupaka za organizaciju protesta i izvođenje protestnih akcija na kojima smo bili i provođeni, a ovih dana mi je stigla i presuda po kojoj sam dužan da platim 100.000 dinara za organizaciju gore pomenutog protesta u februaru 2017. godine. Sud nije uvažio činjenice da je protest spontano organizovan u roku u kome nije bilo moguće njegovo prijavljivanje, jer je zbog saznanja koja je u javnosti iznela Marija Mali organizovan kao reakcija u najkraćem mogućem roku.
Stiče se utisak da je Siniša Mali od početka znao u kom pravcu će pravosudni organi voditi postupak, imajući u vidu da je više puta ponovio da „čeka da pravosudni organi završe svoj posao“. Počinioce ne znamo, ali su kažnjeni oni koji su zahtevali da budu identifikovani. Samim tim bi situacija delovala beznadežno da nije rezultirala pokretanjem otpora građana prema otimačini javnih dobara, instrumentalizaciji i partijskoj privatizaciji institucija, samovolji i bahatosti vlasti. Možda smo izgubili šansu da počinioci zločina u Hercegovačkoj odgovaraju i snose posledice, ali dobili smo nadu da njihova slična dela neće proći nekažnjeno u drugim delovima grada i u drugim koruptivnim poslovima u koje su umešani. Inicijativa „Ne davimo Beograd“ uspela je da okupi građane i proširi delovanje na brojne slučajeve, gde prepoznajemo mehanizme slične Beogradu na vodi, od otpora privatizaciji deponije u Vinči do podrške radnicima u štrajkovima.
Pitanje je da li je to dovoljno da bismo živeli u gradu dostojnom čoveka i da li ćemo moći da ovo ogromno nezadovoljstvo građana okruženjem u kojem žive kanališemo u političke uspehe koji će dovesti do konkretnih boljitaka u svakodnevnom životu svakoga od nas, ali od borbe ne odustajemo.

Radomir Lazović

Izvor: NIN broj broj 3517, 24.05.2018.