Kada je Aleksandar Vučić rekao da će naprednjaci promeniti identitet Beograda, niko nije verovao da će to izgledati baš ovako, zazidan grad lišen ukusa i istorijskih atributa, u kome se vrše brzoplete rekonstrukcije po sistemu „drži vodu dok majstori odu“

U trenutku kada je u Beogradu počelo da se raspada sve ono što se gradilo širom paralizovanog grada, Siniša Mali je stao u red za svoju nagradu. Nejasno je da li ju je očekivao zbog uspešno postavljenih Potemkinovih sela koja su uglavnom „izdržala“ do izbora, zbog Savamale, zbog plastične jelke sa jednogodišnjom garancijom vredne 83.000 evra ili jednostavno zato što baš voli da bude gradonačelnik. Uz pretpostavku da je to što voli dovoljno da nastavi da bude i u narednih 50 godina, koliko mu je potrebno da ispuni sve što je najavio da će uraditi, nakačio je na sebe broj jedan i otišao da trči maraton. Nije retkost da poznati trče maraton, nije retkost ni da to budu političari, ali osim Malog sa tim brojem nastupio je samo Džordž Buš mlađi, a to nije isto. Ne zato što se radi o američkom predsedniku (neukusno je kada i glavnokomandujući najveće svetske sile sebe tako numeriše) već zbog činjenice da nakon trke hjustonski maraton nije izgubio sertifikat, a beogradski jeste zbog neisplaćenih dugova. S obzirom na to da, takođe zbog dugova, slična sudbina čeka i Hipodrom Beograd (otvoren je 1921) i da će se ove godine na njemu održati samo šest trka zahvaljujući sponzorima, nejasno je da li će se na stazi sa brojem 1 pojaviti Mali ili možda njegov rival za mesto gradonačelnika, Goran Vesić.

Zna se da je Mali za sada obećao šest pristaništa, 220 autobusa i trolejbusa, asfaltiranje preostalih prometnih ulica (naravno u isto vreme) i prve stanare u Beogradu na vodi, ali ga je Vesić dotukao ponudivši 54 fontane koje lično Vučić želi. Ako još budu svetleće i šarene, nije teško pretpostaviti ko bi u trci za gradonačelnika mogao da bude srećni dobitnik. Ali je više nego teško proceniti šta je ovaj dvojac tokom prethodnog mandata ostavio Beograđanima što im se toliko svidelo da su masovno za njih glasali, ako pretpostavimo da su njihovi najvatreniji pobornici iz Ripnja, Suričina ili Barajeva došli i pogledali na šta gradsko jezgro liči.

Ne može se očekivati od svakoga da zna šta znači kada se raskopa Skadarlija, nalije asfaltom, a onda ponovo poploča „autentičnom“ kaldrmom tek kada stručna javnost vrisne. I da kamen proizveden 2016. pomešan sa onim starim i, kako kažu, „opranim“, pa naliven malterom nije isto što i kada je autentičan po zakonima struke, postavljen u dobro nabijenu zemljanu podlogu. Ne mora svako da zna ni da se ispod Studentskog trga, čija je rekonstrukcija najavljena, nalazi arheološko nalazište u koje će uzidati dva sprata garaža, čime ćemo se udaljiti od moguće Unesko urbane zaštite starog Beograda, a „istorija Singidunuma prepustiti zaboravu“, kako ističe arhitekta dr Miroljub Kojović. Ti podaci su bitni samo onima koji poznaju istoriju i koji drže do nje, do kulture i tradicije, ali puknuti asfalt, fontane koje cure na sve strane i zgrade koje se tek grade a već gore zbog loših instalacija, nešto je što bi morao da primeti svako. Jednostavno, lojalnost i ljubav prema naprednjačkim gradskim neimarima nikog neće sačuvati od saplitanja, upadanja u rupe, klizanja ili požara.

A najveći ponos naprednjaka, pevajuća fontana nedostupna građanima da u njoj ne bi „prali noge“ (Vučićevo stručno objašnjenje za projekat) i trg sa vidikovcem ka tom svetlećem čudu, raspadaju se brže nego što se topi sladoled. I to što nas gradske vlasti teše da popravka „neće koštati građane ništa“ jer ide na teret izvođača, samo je još jedan bezobrazluk – vreme građana košta a niko im ne plaća sate koje su proveli i koje će provoditi u saobraćajnoj gužvi na Slaviji.

„Razni su radovi koji se koriste radi čistog marketinga. Dugo iščekivani radovi na održavanju Brankovog mosta započeti su tek sa početkom predizborne kampanje. Želja za ubiranjem političkih poena je toliko jasna da je most proglašen rekonstruisanim, iako stazom za pešake na levoj strani građani ne mogu da prolaze već punih pet godina. U okviru predizbornog raskopavanja započeti su i neki u potpunosti nepotrebni radovi. Tako je brzopleta rekonstrukcija platoa ispred Doma omladine dovela i do povrede prolaznika zbog nepropisno zaštićenog gradilišta… Potpuni je amaterizam onih koji su osmislili i sproveli u delo ogradu koja građanima brani pristup novoizgrađenoj i očigledno nebezbednoj tribini koja na taj način ostaje nepristupačna upravo onima u čije ime i za koga je građena. Najopasniji su, naravno, oni radovi koji će ostaviti dugotrajne posledice po život grada. To je pre svega Slavija, koja ne samo da nije rešila saobraćajne probleme, već ih je umnožila, a građane ostavila bez dva miliona evra utrošenih u nedodirljivu fontanu i ko zna koliko novca bukvalno ulupanog u ćelav i beživotan plato uronjen u oblak smoga“, kaže za NIN Ksenija Radovanović iz Inicijative „Ne davimo Beograd“.

I pored tih evidentnih promašaja prinuđeni smo da svakog dana slušamo kako se „u Beogradu radi i gradi“, što vide svi građani osim dosovske hunte. Pre četiri godine Vučić je radove opisao kako „promenu identiteta grada“, na šta je reagovao arhitekta i predsednik Akademije arhitekture Bojan Kovačević rečima: „Odakle njemu pravo da nekome prepušta da pravi identitet mog grada“, a prošle godine je radove opisao jednom rečju – sprdnja. Na pitanje NIN-a šta misli danas, da li se „radi i gradi“ i da li stižemo do identiteta sa kojim ćemo živeti, kaže:

„Rekao bih, najpre, da aktuelna vlast u Beogradu želi da iskaže nekakvu ’efikasnost’ veću nego prethodna što je imala. To, samo po sebi, ne može biti sporno. No, svima je jasno da to sprovode ili pokušavaju da sprovode uz jednu deregulaciju nezapamćenu u Beogradu. Nakon onoga što svi vide na Slaviji u iole ozbiljnoj zemlji pljuštale bi smene u gradskoj upravi a ne bismo se bavili zadivljenošću trčanjem Malog Siniše. Zamislimo kada bismo tražili, na primer, od hirurga da mnogo brže operišu jer bi to tako neko voleo. Radi se o jednom olakom, nepromišljenom i, što je najgore, doslednom raskućivanju Beograda. Stručno gledano, ne politički, skoro sve čega se dohvate išoduje traljavošću rešenja. Gradska memorija – kroz spomen-obeležja, imenovanje ulica, sama dizajnerska rešenja ponuđena ili žirirana – u teškom je nokdaunu a ona je, po definiciji, disciplina koja mora biti tretirana zasnovano, provereno, bez srljanja i hrljenja. Pa i svi nevernici Beograda se krste nad preapstraktnošću i semantičkoj nefokusiranosti obeležja Đinđiću ili pak bukvalnosti mesta i izgleda Stefana Nemanje.“

Nažalost, svi smo svesni da nas je taj „novi identitet“ grada već pobedio. Čak je i SRS uoči izbora odveo svoje pristalice do bioskopa „Voždovac“, neupotrebljive zgrade sa polupanim prozorima, ukrašene plakatom sa Vučićevim likom, a Bojan Mladenović je rekao: „Pre četiri godine SNS je dala pregršt obećanja, ali je ispunila samo jedno, da će ogledalo vlasti biti bioskop ’Voždovac’.“ Dobro, bioskop nije radio ni pre naprednjaka, ali je u vreme njih Beograd ostao bez ijedne specijalizovane dečje biblioteke ili samostalnog dečjeg odeljenja. Dobili smo spomenike i ukrase, ali istoričarka umetnosti Irina Subotić smatra da tu postoje pitanja koja nisu vezana samo za njenu struku već da bi trebalo konsultovati i nekog ko se bavi korupcijom. Objašnjavajući „kvalitet radova“ Goran Rodić, potpredsednik Građevinske komore Srbije, kaže za Danas: „Sve ovo se dešava zato što se kod nas poslovi izvođačima dodeljuju na nakaradan način, rade firme koje nisu registrovane za takav posao, angažuju kooperante, pitanje je kakav je kvalitet materijala koji koriste, da li imaju sve ateste.“

„Manir kojim se ovi poslovi izvršavaju jasno pokazuje da cilj nije kvalitet i funkcionalnost jer bi taj cilj mogao da bude ispunjen isključivo kroz razgovor sa građanima i stručnom javnošću. Pogledajte samo na koji način se izvodi ’rekonstrukcija’ parka na Ušću. Iako je trenutno u toku procedura izrade plana detaljne regulacije koja, makar formalno, daje mogućnost javnosti da učestvuje u njegovom oblikovanju, mi vidimo da je park raskopan, betoniran, izmučen, uz fanfare i veliku medijsku kampanju. Igre se nastavljaju, pa dok građani lome kosti na gradskim ulicama i šetalištima, najavljuju se i gondole, panoramski točkovi, jarboli…“, kaže Ksenija Radovanović.

A za to vreme na mestu Singidunuma niču kulise Abu Dabija i trajno menjaju identitet grada od strane onih, kako kaže arhitekta Dragoljub Bakić, „koji ga nedovoljno vole, možda ga čak i mrze“. U svom tekstu on se osvrće na činjenicu da se gradovi koji su pozicionirani na reci upravo iz te tačke posmatraju i da je Beograd vekovima formirao prepoznatljivi urbani profil „koji kreće od svetlucave vode ušća Save u Dunav, pa se preko Meštrovića i Beogradske tvrđave spušta na zlatni toranj Saborne crkve, pa preko terazijskog grebena klizi uvis da bi se završio na vračarskom platou belim kubusom Crkve Svetog Save“. Radi se o delu Beograda koji je čuvan da bi na njemu nikle niske zgrade vezane za kulturu (muzeji, opera) okružene velikim zelenim površinama. Toga više nema, i građani i turisti (u ime njih kažu da je sve osmišljeno) gledaće u betonske blokove ili „zazidani grad“ kako je to Bojan Kovačević okarakterisao čim se maketa pojavila. Na pitanje gde smo sada, za NIN kaže:

„Postoje žalosni načini da budete zadovoljni što su neki vaš termin ili sintagma zaživeli među građanima. Moja priča o ’zazidanom gradu’, od pre nekoliko godina i rane faze javne pobune protiv bezobrazluka ideja i izgleda projekta Beograd na vodi, vrti se stalno, ali ukupni otpor nije bio učinkovit. Pređite mostom Gazela ovih dana pa ćete videti da betonske etaže već nadvisuju most i to na neverovatno maloj udaljenosti. Pogled Beograđana niz i uz padine Savskog amfiteatra otet je građanima i preprodat kupcima ili zakupcima novih gradnji.“

Kupci i zakupci postali su prioritet i na ostalim delovima grada, a nekako su im najomiljeniji oni lokaliteti koji imaju istorijsku vrednost i koji bi trebalo da se razvijaju u korist kulturnog razvoja grada. Lokalitet u Rajićevoj decenijama je čuvan za novu zgradu Muzeja grada Beograda i trebalo je da se stilski uklopi uz Gradsku biblioteku, kuću sa zelenim pločicama, ali i Kalemegdan koji je u neposrednoj blizini. Umesto toga, podignuto je modernističko i prenapadno zdanje koje je progutalo svu lepotu starog Beograda, a u nju su smešteni, naravno, hotel i šoping centar. Valjda sa namerom da turisti koje očekujemo i privlačimo kineskim sijalicama umesto istorijskim nasleđem, konzumiraju samo smeštaj i butike. I pored toga, Vesić i gradski arhitekta Milutin Folić tvrde da prave humanizovan grad po meri građana koji u njemu žive.

Na pitanje da li je to tačno Kovačević kaže: „Nasilje govorenja neistina, svejedno da li svesno ili nesvesno, toliko je natopilo naše društvo da više ne znam odakle bismo crpli bilo koju verziju optimizma. Nije tačno da mi nemamo nikakvu strategiju u domenu kulture, nego se sprovodi ona beskrupulozna koju je zasnovao Tasovac, samo niko ne sme da je zapiše i potpiše jer bi, u tom slučaju, bio javno sažežen. Grad nije isključivo investiciono polje, ako mu je to uopšte neka prevašodna atribucija.“

Ipak, uobičajeno je da o odlukama o razvoju grada, od Beograda na vodi pa do postavljanja jarbola na Ušću, najpre čujemo od predsednika ili gradonačelnika. Ksenija Radovanović smatra da se time šalje jasno upozorenje i institucijama i građanima da su samo konzumenti odluka koje nemaju pravo da dovode u pitanje, i dodaje: „Ova pozicija se dodatno učvršćuje time da se i ka stručnoj javnosti koriste dobro razrađene tehnike ucena i sitnih potkusurivanja. Institucija konkursa je najjasniji primer ove dimne zavese čija je svrha davanje privida učešća struke i svrsišodne konkurencije, ali i legalizacija odluka koje su prethodno donete iza suštinski zatvorenih vrata.“

I ako se nekom čini da je sve to previše neka pomisli samo na to šta nas čeka ako ta ista ekipa počne da kopa tunele za metro ispod celog grada. To već nije rupa na kojoj se lomi noga, već ima tendenciju da proguta ne samo celog čoveka već i zgrade.

Sandra Petrušić

Izvor: NIN broj 3514, 02.05.2018.