Politika je previše važna da bi se njome bavili samo političari i pomak je moguć samo ako ga nose nezadovoljni građani, zato su inicijative Ne da(vi)mo Beograd, Udruženi pokret slobodnih stanara iz Niša (UPSS) i Lokalni front iz Kraljeva, odlučile da obnove Građanski front

Najveća lukavost vladajuće klike u Srbiji je u tome što je javnost ubedila da opozicija postoji. Predsednik Vučić proglašava mnogobrojnost izbornih lista na beogradskim izborima „festivalom demokratije“, a režimski mediji razglabaju kako se tri glavne opozicione kolone – Pokret slobodnih građana Saše Jankovića, Narodna stranka Vuka Jeremića i za sada nepostojeći Savez za Srbiju Dragana Đilasa – utrkuju u rušenju države, odnosno predsednika. S druge strane, DS i ĐB su u Beogradu završile ispod cenzusa, posledično i bez dela članstva i vođstva. Stranke desnice poput DSS i Dveri figuriraju kao taman dovoljno prisutni glasovi konzervativnog razuma, flert Čedomira Jovanovića sa SNS-om češća je tema od nepostojeće politike LDP-a. Prema nedavnom istraživanju, cenzus bi u slučaju raspisivanja parlamentarnih izbora prešle samo koalicije oko SNS i SPS. I, šta opozicija čini po tom pitanju? Uglavnom ćuti, uz neke izuzetke. Đilasov poziv na ukrupnjavanje antirežimskih snaga naišao je na odbijanje PSG-a, uglavnom jer ne žele „borbu za funkcije, već za novu politiku“. Kao i druga dva lidera, Vuk Jeremić umiruje opozicionu javnost uverenjima da će nekakvog saveza ipak biti. Jedino što upadljivo izostaje, makar u javnosti, jesu detalji nove politike koji bi nadišli tezu da naprednjake za dobrobit Srbije treba skloniti s vlasti, na čelu s Vučićem.

Podsećanja radi, predstavnici 15 opozicionih stranaka su još u januaru 2016. na poziv tadašnjeg predsednika DS-a Bojana Pajtića raspravljali o formiranju opozicionog bloka pred parlamentarne izbore, s identičnom argumentacijom, kada su „bili blizu dogovora“.

U oktobru iste godine, nekoliko građanskih inicijativa oformilo je slobodno umreženu organizaciju Građanski front (GF) koja bi zagovarala uistinu novu politiku. Njena platforma je obuhvatala odbranu prava na dostojanstven život, borbu protiv diskriminacije, odbranu i upravljanje javnim resursima, borbu za javnu upravu u službi građana, nultu toleranciju prema korupciji, zalaganje za ravnomeran regionalni razvoj, uspostavljanje medijskih sloboda i ohrabrivanje građana da učestvuju u donošenju odluka koje ih se tiču. Prošle subote, 28. aprila, Inicijative Ne da(vi)mo Beograd, Udruženi pokret slobodnih stanara iz Niša (UPSS) i Lokalni front iz Kraljeva, odlučile su nakon desetočasovnog usaglašavanja da obnove rad GF-a u čijem su stvaranju učestvovale. Reč je o inicijativama koje su unazad nekoliko godina terenskim radom dokazano sticale poverenje dela svojih sugrađana iz Beograda, Niša i Kraljeva, dok su partije po pravilu poverenje gubile.

„U poslednje dve godine su se naše inicijative konsolidovale i učile kako da zajedno funkcionišu i sarađuju. Uočili smo mnoge programske i ideološke sličnosti i ustanovili da prirodnijih partnera u Srbiji nemamo. Nema ni partija ni sindikata spremnih za beskompromisnu borbu, a svedoci smo da se lakše svađaju no što sarađuju. GF treba da popuni odsustvo društvene i političke levice u Srbiji, a mi se svi već politikom bavimo s levičarske pozicije, nedogmatski, moderno. Zato ćemo insistirati na politici pune zaposlenosti i na odbacivanju floskule o socijalnoj pravdi, koja ama baš ništa više ne znači, i na uvođenju konkretne borbe za uspostavljanje socijalne sigurnosti, koju niko ni ne pominje. To podrazumeva participativnu demokratiju, što znači da od građana zahtevamo uključenje u donošenje odluka, što politika zapravo i jeste. Glasanje je bez toga beznačajni folklor“, kaže za NIN Đokica Jovanović, univerzitetski profesor sociologije i jedan od pokretača UPSS-a.

Na primeru te inicijative se u malom vidi da malo građanskog angažmana može mnogo. Potkraj 2015, UPSS je, uvidevši da su inače pozamašni računi za daljinsko grejanje u Nišu dodatno poskupeli, poveo Nišlije u seriju protesta. U međuvremenu su proučili sitna zakonska crevca, ustanovili da je poslovanje toplane „Jug“ pojelo na milione evra, da bi potom na nekoliko javnih tribina građanima predočili mešetarstvo u javnom sektoru. Posledice su opipljivije od posledica ma i najplodnijeg sastanka opozicionih lidera – od tridesetak hiljada korisnika daljinskog grejanja, s njega se isključilo oko šest hiljada. UPSS je aktivno učestvovao i u organizaciji protesta povodom predaje niškog aerodroma republici, a na poslednjem je prema nekim procenama bilo oko 7.000 ljudi. „Veoma je teško animirati toliko ljudi u Nišu – aerodrom su branili mnogi koji s njega nikad neće ni moći da polete“, kaže Jovanović.

Inicijativa Ne da(vi)mo Beograd artikulisala je gnev mnogih građana prestonice zbog rušenja u Savamali, što se takođe izlilo u niz masovnih protesta, najvećih u Srbiji još od Petog oktobra. Bila je vidljiva i u demonstracijama „Protiv diktature“, a dugo je s nekolicinom medija reflektorom obasjavala i komunalne probleme, kao što su nelegalna gradnja na Savskom nasipu i izgradnja spalionice otpada nadomak deponije u Vinči koja bi građane koštala 38 miliona evra godišnje naredne tri decenije. Ekološki trošak bio bi nenadoknadiv. Na beogradskim izborima su nastupali samostalno i osvojili 3,5 odsto – nedovoljno za ulazak u skupštinu, više od pojedinih tradicionalnih partija i dovoljno da se o njima priča kao o akterima koje bi kraj sebe voleli da vide pojedini opozicioni lideri.

„Kada su ove tri inicijative počele međusobno da se pomažu i koordinišu, uvideli smo da je nekakav pomak moguć samo ako ga nose inicijative nezadovoljnih građana, a problema u Srbiji ima mnogo – protesti u Požegi i dalje traju, u Zrenjaninu je aktuelna borba za pijaću vodu, snažan je i front u Vlasotincu. Ljudima znači da nisu sami, da neko s njima ima da podeli resurse i svoja iskustva i da od njih ništa ne traži. Javljaju nam se građani širom Srbije, neki od njih su nezavisni ili razočarani stranački odbornici, ali nismo razvijali saradnju. Saradnja je moguća isključivo sa sličnim građanskim inicijativama. Partije i ljudi iz političke prošlosti ne dolaze u obzir. Malo smešno zvuči kada, recimo, Đilas govori o političkim novinama i novim ljudima, a njegova lista za izbore se zove ’Dragan Đilas’. Možda ga ljudi danas pamte po dobrom, ali mislim da je to optimizam sećanja usled nasilja aktuelnih vlasti. Nama je do promene politike i angažmana svih građana, a pokazali smo da nije nemoguće. S druge strane, Šutanovac je rekao da se Srbija neće menjati iz mesnih zajednica i skupština stanara. Ali, upravo odatle mora da se menja, inače će ostati ista, a menjaće se samo njeni nosioci. Da se razumemo, ne mislimo da su svi isti, ali imamo valjda prava da ne moramo da biramo između dvojice najjačih“, kaže Radomir Lazović iz Ne da(vi)mo Beograd.

Prema mišljenju Rastislava Dinića iz UPSS-a, sklanjanje Vučića s vlasti jeste prioritet, jer je njegov režim uništavanjem javnih dobara i merama štednje uništio i mnoge perspektive, ali ne sme da bude jedini.

„Važno je i boriti se protiv ucene prema kojoj smo za Vučića ako ne sarađujemo s ostacima političkog establišmenta koji je sada u opoziciji. Problemi su dublji, procesi koji su Vučića doveli na vrh političke piramide su dugotrajni, pa ih nije moguće prekinuti dosadašnjim mehanizmima i za kratko vreme. Svako ima prava da se bavi politikom, pa i Đilas, ali se naši i njegovi ciljevi ne poklapaju. Ne spekulišem kada kažem da su sve političke elite otuđile građane. Zato vlastima i jeste lako da građane svede na uslovljene, poslušne vojnike koji ništa ne pitaju. Jedini politički akter s jakom infrastrukturom je zapravo vlast, i to korišćenjem narodnih para, što je izrazito protivustavno. Naš fokus je da informisanjem i uključivanjem građana s vremenom napravimo društvo otpornije na ucene, na lokalnom i nadlokalnom, pa čak i republičkom nivou“, zaključuje on za NIN.

Ili, kako kaže profesor Jovanović, ako je rat previše ozbiljan da bi se njime bavili samo generali, politika je previše važna da bi se njome bavili samo političari, naročito ako su od uvođenja višestranačja u Srbiji, ali i na Balkanu, konstantno produbljivali krizu do trenutka kada smo postali investitorska prćija. Koji su mogući oblici političkog delovanja u takvoj atmosferi? Protesti, naravno, javne tribine, umrežavanje sa sličnomišljenicima… ali, planira li GF da izađe na izbore?

Jedina inicijativa koja ima iskustva za odborničkim klupama je Lokalni front koji je 2015. u Kraljevu organizovao nekoliko protestnih šetnji – za obespravljene, za nezaposlene, za propale investicije – zasnovanih na principima dekorupcije i transparentnosti u radu javne uprave. Na lokalnim izborima naredne godine su učinili gotovo nemoguće, osvojivši pet odborničkih mesta i ostavivši Novu Srbiju i DS ispod cenzusa. Od tada je jedan njihov član uhapšen zbog cepanja plakata Aleksandra Vučića, jedan je napadnut, a, kako kaže Predrag Voštinić, o ljudima koji su u Lokalnom frontu prepoznali kapacitet za, ako ne promenu, onda makar bunt, treba govoriti kao o delu inicijative koliko i o ljudima koji sede u gradskoj skupštini.

„Snaga se ne meri brojem članova, već brigom za sugrađane i rezultatima. Na politiku gledamo kao na saradnju svih aktera, a GF se ukazao kao prirodna koalicija. Od drugih nas možda i najviše razlikuje to što se međusobno odnosimo solidarno i s poštovanjem. Savezi se najčešće formiraju po principima iskoristivosti i koristoljublja, čemu i ovih dana prisustvujemo. Prvo se vode pregovori o tome kako će se organizacija zvati, ko će koju funkciju da ima, pa se tek onda konkretnije govori o tome koje vrednosti zaštititi i kome je moguće pomoći. Kod nas je suprotno, jer se niko ne bavi politikom iz egzistencijalnih razloga“, kaže on za NIN.

Znaju dobro u GF-u da ne postoji jedna formula za rešavanje svih društvenih problema. Zato njihovim rešavanjima pristupaju fluidno.

„Ni mi još ne znamo koji je najdelotvorniji oblik političkog delovanja – možda je grupisanje u političkog aktera koji će zajednički nastupati na izborima, uprkos posrednom pristajanju na unapred formatirana pravila igre, možda je doslovno dotrčavanje na mesto gde se nekome krše prava. Naposletku, ova dva oblika delovanja se međusobno ne isključuju. U Kraljevu i drugde i Srbiji odluke se donose mimo građana, a često i njih, u Beogradu ili nekom drugom centru, pre svega na osnovu partijske direktive“, zaključuje Voštinić.

Činjenica da su se i Voštinić i Lazović javno zahvalili Đilasu na ponuđenoj saradnji, svedoči i o tome da GF dosledno odbacuje mogućnost saradnje s prethodnim nosiocima moći. Svesni su i da bi eventualno stupanje u arenu predstavničke demokratije podrazumevalo borbu prljaviju od one na koju su navikli, a na svašta su oguglali. „Važan preduslov je korektnost izbornih uslova. Biti ukras na tuđoj šaradi nije prioritet. Uvek nam ostaju jednako delotvorni drugi vidovi borbe protiv konkretnih problema“, veli Jovanović. S druge strane, izgledno je da će Ne da(vi)mo Beograd nastupiti na sledećim opštinskim izborima u Beogradu i da će se Lokalni front po svoj prilici ponovo utrkivati na lokalnim kraljevačkim izborima, jer se „okolnosti od 2016. nimalo nisu promenile“. Uz međusobnu podršku, naravno.

„Zasada imamo zadršku spram republičkih izbora, jer smo i dalje front lokalnih inicijativa koje su se bavile lokalnim pitanjima i problemima, koji, doduše, često imaju zajednički uzrok. Tek nam predstoji razvijanje infrastrukture i veza. Snaga i saradnja s građanima ne sme da bude deklarativna i ne želimo da se bez osnova zalećemo. Za početak, od partija možda imamo manje novca, ali imamo više kredibiliteta i ideja“, kaže Lazović.

Drugim rečima, Beograd se brani u Nišu i Kraljevu, Niš se brani u Požegi i Novom Sadu, Kraljevo u Zrenjaninu i Vlasotincu, i tako redom. Savez građana za građane.

Stefan Slavković

Izvor: NIN broj 3514, 02.05.2018.